ponedjeljak, 9. srpnja 2018.

Dražen Katunarić | Šteta što ne postoji neko svjetsko prvenstvo u literaturi, kao sad u nogometu


Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Padre Pio je svetac iz malog grada San Giovani Rottonda koji je, prema predaji, svojim svetačkim moćima skretao savezničke bombardere za vrijeme Drugog svjetskog rata i obranio grad od bombi. Upravo tog moćnog talijanskog sveca pozvao je u svoj roman Dražen Katunarić kako bi svom antijunaku Marku Biliću održao životnu lekciju. U Katunarićevu romanu „Smiješak Padra Padra Pija“ talijanski svetac progovara dalmatinski, a to nije jedina komična epizoda romana koji od početka do kraja balansira na granici zabavnog i ozbiljnog. Nakon zbirke poezije „Znak u sjeni“,  „Smiješak Padra Pija“ druga je Katunarićeva knjiga objavljena u roku godine dana.

S Draženom Katunarićem razgovaramo o sličnosti njegova junaka Marka Bilića drugim poznatim muškim likovima u hrvatskoj književnosti i njihovu odnosu prema zagonetkama sfinge, o vezi romana „Smiješak Padra Pija“ i zbirke poezije „Znak u sjeni“, o hrvatskoj književnosti u kontekstu europske te o temama koje vladaju hrvatskim medijskim prostorom.

„Smiješak padra Pija“ ozbiljan je roman začinjen s nekoliko duhovitih epizoda i likova. Zašto baš ljubavna priča kao tema romana? Zašto ste kao okvir za sazrijevanje glavnog junaka u romanu „Smiješak Padra Pija“ izabrali ljubavnu priču?

Ljubav je meandar, da parafraziram glasovite grafičke poteze Julija Knifera. I nikad ne znaš gdje će se stvoriti zavoji rijeke izvijanjem, a gdje će poteći glavna matica. Struktura ljubavi je takva, i uvijek izazovna za pisca, a meandara  ima  bezgranično mnogo. Jedan od tih ukliještenih meandara krivudave rijeke ljubavi, zapravo dva koja se međusobno isprepliću je sam roman. Ljubav je neiscrpna , nikad ispunjena do kraja, ali u mom romanu me zanimala tema dvostrukosti, preklapanja. Kako postići da jedna ljubavna priča intenzivira drugu, i da napetost među njima stvara dinamiku samoga romana. Hoću reći da su me kompozicijska i stilska pitanja podjednako obuzimala kao i sadržaj samih ljubavnih odnosa glavnoga junaka s nekoliko drugih  žena. Da bi se uskladile te priče i jedna drugu osvjetljavale iz različitih uglova, trebalo je vladati vremenom romana u kojemu se sve događa. Vrijeme je nevidljivi, a glavni junak "Smiješka Padra Pija".


Marko Bilić se u svijetu snalazi bez puno truda zahvaljujući svom znanju stranih jezika, a lagodan način života prekida tek zbog mističnog iskustva vezanog uz Padra Pija, sveca iz rodnog grada njegove slučajne ljubavnice. Koliko je Marko, prije susreta sa Padrom Pijom, sličan drugim poznatim glavnim muškim likovima iz hrvatske književnosti kao što su Melkior Tresić, Krešimir Horvat ili Ivica Kičmanović, koji svoje odnose s ljubavnicama nisu pozitivno riješili? Želi li „Padre Pio“ možda reći kako je ljubavni odnos važniji za sazrijevanje muškarca nego što mu je to hrvatski muž dosad  želio priznati?

Marinkovićev, Krležin i Kovačićev junak imaju, dobro ste to primijetili, nešto zajedničko s Markom Bilićem. Samo što je kontekst posve drukčiji. Bilo da je riječ o selu ili gradu, postoji stanovita naivnost, potrošene životne prilike, samodestruktivnost i korumpiranost, a u zamjenu potraga za korišću. Marko Bilić lišen je bilo kakva ideala, njegova jedina misao je samougoda, libidinalni i drugi utržak. Kao snalažljiva kukavica i mali ljigavac, on od svega života želi profitirati,  po tome je današnji junak ili anti-junak. Koji samo traži "cool" stanja s pikanterijama raskalašenosti ali baš zato mu se događa sve ono što bi htio izbjeći.  Onome koji je materijalistički orijentiran događa se spiritualnost, a junakinji koja je bigotna i "liže oltare" događa se prizemljenje i šok realnosti. Što se tiče samoga sazrijevanja, roman pokazuje da sazrijevanja u ljubavi nema, starijoj ženi koja je uz to i religiozna može se dogoditi da se začas zapali kao "staro granje" i uništi svoj brak, a glavnom junaku Marku Biliću koji je svjestan pogubnosti buduće veze, ipak srlja u nju. Iskustvo ljubavi je sazrijevanje za buduće, često fatalne greške.

U vašoj zbirci poezije „Znak u sjeni“ također je naglašen odnos materijalnog svijeta i duhovnog prostranstva mogućnosti koje čovjek ne može obuhvatiti sviješću u nizu trenutaka od kojih se sastoji život.  Na koji način su povezani roman „Smiješak Padra Pija“ i zbirka poezije „Znak u sjeni“?

Poveznica je život koji je prikazan kao odgonetanje neke tajne, ili skrivenih značenja znaka. Naime, postoji šuma znakova koji nakon Baudelairea zamjenjuju simbole. Simbolističko i metafizičko doba sa svojim stalnim referencijama na grčko rimsku mitologiju, na Bibliju i na povijesne junake davno se raspršilo, a od svega toga su ostali samo neprotumačivi znakovi koji se javljaju u današnjem prostorvremenu (koji se piše zajedno)  određenom  teorijom relativnosti i kvantnim česticama. To je svijet u kojemu sam svemir  postaje čudo sa svojim crnim rupama i velikom količinom neobjašnjivih stvari koje znanost još nije odgonetnula. Znakovi koje primamo iz svemira kao i oni koji nas svakodnevno okružuju i nešto nam sugeriraju upućuju na dinamičan i nikad riješen odnos materijalnog i spiritualnog. Nikad nije objašnjeno zašto postoji "svijest" i "duhovno", osim što znamo da su u uskoj vezi s materijalnim od čega smo i sastavljeni. Roman i poezija imaju tu snagu da percepciju i spoznaju stvarnosti prenesu na teren osjećaja ili doživljaja junaka.

Kao urednik Europskog glasnika i nositelj reda Viteza umjetnosti i književnosti francuskog Ministarstva kulture dobro poznajete europsku, posebno francusku književnost. Čime mala hrvatska književnost može oplemeniti europsku književnost? Koje su autentične kvalitete naše književnosti kojima pridonosimo europskoj misli? Što bi Marko Bilić mogao reći Francuzima?

Europska književnost i nije svjesna u kojoj mjeri je mala hrvatska književnost oplemenjuje jer većina onih djela koje mi smatramo remek djelima naše književnosti nisu dostupna, prevedena. A europska književnost ne nalazi za shodno da ih prevede kao što mi prevodimo Božanstvenu komediju, Rabelaisa, Shakespearea ili Čehova. Tako da europska književnost ne zna gotovo ništa o hrvatskim velikanima od Držića do Krleže, a da ne govorimo o modernim piscima kao što su Kamov, Marinković, Novak, Desnica... Jedino se malo više, a opet nedovoljno, zna za Andrića jer je nobelovac. Drugim riječima, u svijetu se zna za goldonijevski, engleski pa i češki humor , ali ne zna se za držićevski, za ljude nahvao i nazbilj, ne zna se za "glembajevštinu", niti za višku brijačnicu kao mikrokozmosu svijeta. To je zato što ne postoji u literaturi neko svjetskog prvenstvo, kao recimo sada u nogometu, koje bi pokazalo vrline pojedine male zemlje, nego se male književnosti a priori podcjenjuju i zaobilaze. Naš doprinos europskoj kulturi nesumnjivo je velik ali na žalost vidljiv samo izvana, u arhitekturi povijesnih gradova kao i u umjetnosti. Marko Bilić bi zato mogao reći Francuzima (u slučaju da roman bude preveden) da se ne zanimaju samo za hrvatski jezik radi lova na medvjede kao što to čini u romanu Marc Reiff, suprug glavne junakinje romana, nego pokažu i  širi interes za druge.

Koliko teme iz „Europskog glasnika“ odzvanjaju u hrvatskom medijskom prostoru? Čitaju li urednici ostalih hrvatskih časopisa Europski glasnik? Koliko hrvatski književni časopisi međusobno surađuju i postoji li potreba za takvom suradnjom?

U Hrvatskoj je decimirana tzv. srednja klasa, publika koja je imala istančan ukus za književnost zahvaljujući kojoj je literatura i preživljavala. Decimirana je građanska kultura i nju je zamijenila medijska koja nas stavlja u stanje pasivnosti i okupira našu svijest beznačajnostima do te mjere da prestajemo samostalno razmišljati prepuštajući se slijedu medijskih slika koje nam se nude. Na djelu je "sensura" kako je naziva francuski pjesnik Bernard Noel, umjesto klasične cenzure.  Sensura je zaslužna za otimanje smisla  i konstantno zaglupljivanje  ljudi  koja je uzelo maha a na koju u Hrvatskoj nismo izgradili imunitet. U književnosti je to jedan proces koji traje već desetljećima i može se usporediti sa širenjem pustinje, a naročito je intenziviran  otkako je ukinut "Vjesnik" i važne kulturne rubrike i književne recenzije u novinama pa tako mediji koji su pod utjecajem moćnih, pristranih  i zainteresiranih pojedinaca odlučuju što u našoj književnosti vrijedi a što ne.  Do uspona sensure su promocije Europskog glasnika bile veoma posjećene, dolazilo je i po tristo ljudi, a teme koje smo pokretali snažno bi odjeknule u javnom prostoru. Međutim, Ministarstvo kulture koje je trebalo zaštititi kulturu od utjecaja medija i prejake komercijalizacije uvelo je naprotiv anti-intelektualističku klimu i počelo je ukidati časopise koji postoje već desetljećima kao što su Gordogan i Quorum po kojima su se i nazivali naraštaji pisaca. Zato u hrvatskim književnim časopisima nije oživljena  međusobna komunikacija nego samo solidarnost u nestajanju.  

Nema komentara :

Objavi komentar