Roman dosjetka i prozivke velikog Camusa
Kamel Daoud, Mersault, protuistraga, Fraktura, Zagreb, 2017.
Roman prvijenac alžirskog autora Kamela Daouda, nagrađen Goncourtovom nagradom 2015. godine, preveden i objavljen u izdanju Frakture, postmodernističko je osvježenje na svjetskoj književnoj sceni koje polako i sigurno pobire lovorike.
Podijeljen u petnaest poglavlja na svega stotinu pedeset stranica, tekst nas uvodi u žarište priče referirane na svevremenski roman Alberta Camusa – Stranac. Iz očišta brata ubijenoga i bezimenoga Alžirca u Camusovom romanu, pred recipijentom se gradi, otvara i stupnjevito nadopunjuje proživljena stvarnost glavnoga lika/pripovjedača koji je, zajedno s majkom i bez potpore oca, opterećen ponajprije gubitkom, potom ubojstvom i nestankom tijela Muse, osobe svoje krvi i mesa kojeg je odlučio napokon imenovati i p(r)okazati svijetu. Snažno istaknuta osuda Camusovoga glavnog junaka zbog izostavljanja imena – glavne identifikacijske odrednice, što bi nakon neizbježnoga ubojstva ipak dala njegovu bratu zasluženo mjesto pod književnim suncem, kroz intertekstualnu referencu poziva čitatelja na povratak romanu iz 1942. i obnovu znanja o istome, istovremeno otvarajući moralnu i etičku problematiku (ne)važnosti ubojstva i ubijenoga u određenom vremenu i kontekstu. Cijeli je tekst prožet vrlo vrijednim informacijama o Alžirskom ratu za nezavisnost (1954.-1962.), točnije – dekolonizacijskim ratom koji, uz Musin nestanak, obilježava pripovjedačevu mladost i ovjerovljuje priču, ali jednako tako briše granicu fikcije i fakcije. Teret ratnih događanja i izbijanja nereda u kojima erozira ili očvršćuje karakter pojedinca, iako prikazani usputnim mitemima, uokviruju priču prožetu iščekivanjem, prolaskom vremena, suočavanjem s donesenim odlukama te mekim dahom sveprisutne, uvijek nadmoćne smrti.
Daoud problematizira tradicionalni odnos majke i sina, majčino prešutno iščekivanje sinovljene osvete zbog smrti brata (bilo kojem Francuzu!), neuspješne i nikad završene procese žalovanja te breme onoga koji se, u jednom dijelu svojega života, želi otrgnuti iz ralja prošlosti kad mu život, prilika i Svemir ponude Merjem. Iako nenamjerno, ili možda sasvim svjesno – Daoud potvrđuje Camusovu ideju apsurda ljudske egzistencije.
Osim smrti u užem smislu riječi, tekst propituje i filozofira o činu ubojstva kao zločina te ubijanja u ratu, dotiče se banalnosti medija i sveopće novinske (informacijske) lakrdije; problematizira i naslijeđe predaka te okajavanje grijeha utisnuto u genetskom kodu jedinke; naučeno i prihvaćeno prokletstvo krvlju, kostima i mesom naših pokojnih, kojima se, prema mišljenju pripovjedača, pridaje veća pozornost nego ju to oni, što su život proživjeli i završili, zaslužuju. Spone prošlosti kojima je čovjek vezan uz pokojne pretke, zapravo ga spuštaju licem prema zemlji i pogled mu usmjeravaju u noć:
„Istovremeno sam imao osjećaj da sam kriv što sam živ, ali i odgovoran za život koji nije bio moj!“
Stilska odrednica romana temelji se na blagim rečeničnim paradoksima, moćnim metaforama, promišljenim usporedbama te čestim postupcima antropomorfizacije zemlje, što potvrđuje Daouda kao iskustvom pisanja obilježenog novinara, potom spisatelja.
Kamel Daoud postmodernistički je pisac u usponu. Svjesno obrađuje i argumentirano problematizira već postojeću literaturu, točnije, općeprihvaćeno svjetsko književno naslijeđe; protuistragom razapinje na analitičkoj tapeti Camusovog Stranca, legitimnim ga književnim postupcima proziva; više za nemar neimenovanja ubijenoga Alžirca i uništenje (neke) nepoznate mladosti, nego za samo ubojstvo. Uz višeslojnost, koja je kvalitetnim književnim djelima u razdoblju na izmaku kad „sve prolazi“ te stilskom (ne)opreznošću, tekst nastoji rasvijetliti zatamnjene kutove već postojećih tekstova, razbija stereotipom i lažnim čuđenjem obilježene pojave smrti, žalovanja, beščašća, ravnovjesja, ubojstava, mržnje, bremena, suočavanja, perspektive i života samog – nezaobilaznom retrospekcijom.
Dakle… Tko je, zapravo, „el-rumi“ što neprestano sjedi uz Musinoga brata/pripovjedača i entuzijastičnog čitatelja u ovom, dosjetiljivom Daoudovom metatekstu? Je li to, možda… L'Étranger? Ili sam Albert?
Znat će, bez puno mozganja, načitani čitatelj.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.