srijeda, 13. lipnja 2018.

Zdravka Prnić | Jutrom



Zorom se budim u ljubičastom polusnu
Sklanjam zapletene kovrče, odmatam tu
Neumornu spiralu što svoje labirinte skriva
Tjeram loše sne u neku drugu dimenziju
Bojam svjetlost rubnim bojama
Ton ljubičaste za dobro jutro
Indigo plava za sretan put
Čaj od jasmina njiše se u krilu
Tmurni oblaci umivaju se u lokvicama
Po raspucalom asfaltu plešu sjene
U retrovizoru umorne oči još sanjaju
Bojam kilometre u maslinasto zelenu
Središnju crtu prskam poput zanesenog
Slikara akvamarinom
Prvi gutljaj na desetom kilometru
Jasmin miluje nepca, grije toplinom
Sunce se jutros ne probija
Gusta koprena kišnih kapi ispire okus noći
Pretače ga u ozonsku čistoću nesjećanja
Drugi gutljaj na dvadesetom kilometru
Rutinski dopuštam da me miris jasmina mazi
Makovi još sanjaju pored puta
Ne daju kiši da ih budi
Opiru se bijesu grmljavine s istoka
U rem fazi titraju nježnim laticama
Ljube se isprepletenim stapkama
Besramno pored križanja
Šapću drhtureći na vjetru u ekstazi
Neka lažna frivolna obećanja
Gužvaju latice ostavljajući trajne friževe
Urezane u bolnu dubinu epidermisa
Nevera će
Kumulonimbusi svim nijansama sive
Prekrivaju cestu poredani u formaciju
Spremnu na potop
Siva koprena zasipa cestu
Polja se pretvaraju u jezerca
Žito je polomljeno, svinuto, natopljeno
Latice crvenih ljubavnika
Pregažene leže pokraj puta.

Nema komentara :

Objavi komentar