utorak, 26. lipnja 2018.

Sven Adam Ewin | Naš predak u špilji Hušnjakovoj



Neandertalci mi smo... To je što znamo.
Noć je. Zima... I sve je vani u snijegu.
Ložimo vatru i tiho čavrljamo,
U toploj špilji, na Hušnjakovu brijegu.

I dok nam vatra grije rutave grudi,
Netko dolazi... Odjednom žamor presta.
Homo sapiens!!!... On drhturi od studi.
Kažem mu, uđi. Bit će i za te mjesta.

Vani minus dvadeset... Ja gledam momka.
Blijeda je tena... U moju ženu pilji.
A moja žena, prekrasna Krapinjonka,
Reče: - Neka prespava u našoj špilji.

Legosmo... Kadli (u stanju vrlo čudnom),
Momak se kradom privuče k mojoj ženi.
Znam da je bio počeo s radnjom bludnom,
Jer me iz sna trgoše... uzdasi njeni.

Ja zgrabim kamen i ko životinja riknem.
Ispečem stranca. I to bi bio siže.
Onda mojim Neandertalcima viknem:
Tko je za jelo nek vatri priđe bliže.

Protiv pečenja?... Ne, nije bio nitko.
K tome momak bijaše atletske građe.
Njegove kosti zakopali smo plitko,
Da ih profesor Kramberger lakše nađe.

Činom ubojstva nisam bio potresen.
Čast žene branih. Tako sam na to gledo.
Devet mjeseci poslije, u ranu jesen,
Žena mi rodi nešto... prilično blijedo.

Nema komentara :

Objavi komentar