ponedjeljak, 25. lipnja 2018.

Sven Ada Evin | Prvi suncokret



Svako sam jutro budio malene suncokrete.
Bili su teški pospanci. (Još u fazi sljepoće.)
Škakljikao im rebra. Škakljikao im pete.
A oni – bi i ne bi. Malo neće, pa hoće.

Jedan navlači na se topli pokrivač noći.
Drugi me odguruje i klupča u obranu.
Treći šakama trlja tek napupale oči.
Peti se, protežući, okrene na drugu stranu.

Da! Bio je to način pomalo neuredan,
A svjetlo na istoku, eno, samo što nije!
Zato ja viknem: - Sunce!!! I svi skoče k'o jedan.
I svaki odmah trči na svoje pozicije.

A kada šapnem tiho presvetu riječ: - Hosana!
Sve zamukne! I tada - u jutarnjemu zlatu,
Ka izlazećem Suncu izokrenuta dlana,
Oni čekaju Boga da zasja, u brokatu.

Toga jutra, međutim, jedan mladac se drznu
Otvorit' oči širom da Boga vidi bolje…
No kad mu božja ovčica nježno sleti na usnu,
Prošapta: - Mea culpa!... I savi glavu dolje.

(Iz zbirke „Zmijski car, MH 2015.)

Nema komentara :

Objavi komentar