utorak, 5. lipnja 2018.

Omer Ć. Ibrahimagić | Odrastanje




Od Božije kapi, pod planinom hoda,
čudnom rukom prirode,
postaje i ostaje!
Voda.    

Signali, na početku dovoljni za rast,
dovoljni za život što rijekom zove,
kroz ostatak prošlosti,
kroz vjetar i hrast,
od krletke vodene do krletke vodene.
Plove.

Utrobu zemlje para, iskonskom snagom, bez stida,
korijenje drveća valja, daleko niz tok, niz sprud,
ranjava crno prostranstvo, rane duboke vida,
spoji se s drugom vodom – čini blud!
U paru, zajedno tako, odrastaju porivom, snagom,
hitaju ishodu, kraju, često bez šuma, bez glasa,
osvane plavilo riječno u okružju zelenom, nagom –
beskrajna vodena masa.
Slomi se, nerijetko, glina, ne želi vodu da nosi,
kapi u ambis padaju, razbijaju se uz huk,
gdje tečnost kamen reže, gdje kamen tečnost kosi,
vječit, rađa se zvuk.

Pada voda na planinu hoda. Zatvara krug.

Nema komentara :

Objavi komentar