srijeda, 6. lipnja 2018.

Igor Petrić | Reciklažno dvorište


Svijet se raspada,
polako nestaje, a ti kao i obično,
pasivno promatraš
malo daješ i ne izlažeš se previše.

Ništa te ne zanima.

Čuo si negdje da s tobom nestat će sve,
cijeli jedan svijet, sve na njemu umrijet će
kad zagase se svjetla i sruše oblaci sivi
od težine.

Zašto? Na kraju ipak pitaš se.
Predano si ga stvarao godinama i sad,
sad kad si na vrhuncu sve trebaš prepustiti zaboravu.
Ma nemoj!
Kažeš sam sebi i pitaš se: Zašto?
Uvijek si se držao uputa i hodao ispravno,
nikad pogled skretao sa strane.
Ni lijevo, ni desno, uvijek ravno, uvijek ispravno.
Ništa ti jasno nije i zato još jednom pitaš se:
Zašto?

Čuješ li ih. Dolje na ulici,
neki bolesnici prizivaju kraj pod krinkom revolucije,
a nisu ni svjesni
da ih već neko vrijeme drže na nišanu.

Čuješ li, njihova djeca vrište, jer nitko ih ne vidi,
nitko ih ne sluša i gladna su već danima.

Zašto?
Uvijek isto pitanje,
malo lijevo, malo desno, roditelji na barikadama i to je to.
U svemu tome sasvim malo zadovoljštine.
Na ulici pornografija i tijela zgažen mecima. O njima nitko ne piše
jer upravo su ugašene posljednje novine.

Pogreška ili namjera?
Stani ispred raskršća.
Svijet spava.
Čuješ grad kako diše kroz začepljene nosnice suhih ulica.
Svijet se raspada samo u mislima. Probudi se.
Spavaš već danima.


Nema komentara :

Objavi komentar