srijeda, 6. lipnja 2018.

Sandra Cvitković | Vjerujem da uklanjanje komfor-zona i napuštanje čahura mogu napraviti pomak


Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar

Sandra Cvitković (1992., Doboj) je završila studij hrvatskog i engleskog jezika i književnosti. Prvi put se prijavila na jedan natječaj, rukopisom „Lucidni zapisi“ i osvojila Nagradu Zdravko Pucak 2017. godine. Po prvi put nastupit će u Zagrebu u sklopu Festivala Prvi prozak na vrh jezika.

Nakon osvajanja nagrade „Zdravko Pucak“, izjavili ste da je karlovački natječaj bio prvi na koji ste se prijavili na nagovor prijateljice koja je ovu nagradu već osvojila. Jesu li nagrada i publicitet koji je donijela ispunili vaša očekivanja? Namjeravate li se nakon Pucaka češće prijavljivati na natječaje?

Što se nekih novih natječaja, trenutno nemam ništa u planu, što opet ne znači da negdje neću naići na neki natječaj. Svi planovi su eutanazirani kako sam negdje zapisala. Očekivanja i nisam imala jer se sve odvilo poprilično brzo, ali mi je svakako bilo drago čuti različite reakcije, različitih ljudi. – Zanimljivo je koliko empatije učitavaju i iščitavaju iz Lucidnih zapisa.
U obrazloženju nagrade prof. dr. Krešimir Bagić navodi da svojim pjesmama izražavate identitet, kritiku, ali i empatiju za društvo u kojem živite jer secirate situacije u kojima se nevažnim razgovorima izbjegava suočavanje s problemima. Vidite li način da se od seciranja problema krene prema rješenjima? Prepoznajete li oko sebe ljude koji na sličan način kao vi promatraju stvari?

U nekim situacijama smo otišli toliko daleko da ne znam postoje li rješenja ili samo obrambeni mehanizmi, dok s druge strane vjerujem da uklanjanje komfor-zona i napuštanje čahura mogu napraviti pomak.

Empatija nije nešto što se može po potrebi uključiti ili isključiti kad postane teretna. Svakako da prepoznajem, nekad su to kipari koji provode dane isključivo unutar svojih glava, jer ljude podnose jedino dok se drže podalje od njih, a ponekad ljudi koje susrećem u svakodnevnim situacijama koji se imaju potrebu izdići iznad banalnosti.

Na platformi Nema za umjetnost i književnost nalaze se audio-zapisi vaših pjesama. Kako se upotpunjuju tekstualno i auditivno plasiranje poezije? Kako vi osobno, a kako drugi mladi pjesnici vaše generacije koriste mogućnosti koje su se otvorile?

Auditivno plasiranje poezije upotpunjuje tekstualno jer ostavlja mogućnost za vokalno izražavanje emocija. Ne koristim često te mogućnosti zbog toga što nisam pronašla nikog adekvatnog tko bi čitao moju poeziju, a nisam zadovoljna vlastitom interpretacijom.

Jedno vrijeme pisali ste izvanredne i vrlo iscrpne eseje o filmu na blogu Bosonoga. Jeste li svoje eseje plasirali i na drugim platformama? Vidite li mogućnost razvijanja nove kvalitete u povezivanju mreža, platformi i blogova?

Eseji su bili faza u kojoj sam pisala o temama koje su me u tom trenutku zanimale. Na to više gledam kao na filmske kritike nego na klasične eseje. Nisam objavljivala na drugim platformama. Različite mreže, platforme i blogovi jesu način povezivanja koji je brži i dostupniji, ali nisam uvijek sigurna u kvalitetu.

Vaše su pjesme profinjenog urbanog senzibiliteta, često s motivima iz pop-kulture. Koji su vas sadržaji oblikovali tijekom odrastanja? Kako ste odlučili studirati engleski jezik? Gdje namjeravate raditi nakon završenog fakulteta – u prosvjeti, u turizmu ili negdje drugdje?

Odrasla sam u specifičnoj sredini, pogođenoj postdejtonskom situacijom, što je vjerojatno utjecalo na moj pogled na svijet, kao i glazba koja je bila svojevrsni eskapizam od svijeta od kojeg se trebalo izolirati.

Za engleski sam se odlučila iz istog razloga kao i za hrvatski jezik – volim jezike i imam afinitet za to, a razlog dijelom leži u tome što sa osamnaest godina nisam imala jasnu sliku o tome što želim raditi, kao ni sada, pa sam jednostavno odlučila raditi nešto što bih radila i bez fakulteta – čitati i pisati. Ovu godinu sam radila u prosvjeti, a nakon toga dajem petama vjetra jer ne želim biti vezana ni za kakvo mjesto ili posao.

Dolazite iz Glamoča, a trenutno ste na studiju engleskog u Mostaru. Kakva je glamočka književna scena? Postoje li inicijative da se aktivira i poveže s većim centrima? Kakva je komunikacija mladih u Glamoču sa Splitom i gradovima uz obalu, a kakva sa zaleđem i Bosnom? Koliko je internet ubrzao protok informacija i unio promjenu u život mladih vašem zavičaju?

Glamočka književna scena ne postoji pa samim tim ne postoji ni inicijativa, jedini način za promicanje književnosti jest unutar učionica.

Glamoč ne smatram svojim zavičajem, niti sam na takav način povezana sa bilo kojim teritorijem. Internet postoji otkad ja znam za sebe pa ne znam kakav je protok informacija bio prije. Danas je vjerojatno puno toga dostupnije, ali to opet ne govori o kvaliteti dostupnih sadržaja.

Sandra Cvitković (1992., Doboj) osnovnu i srednju školu završila je u Glamoču. Poezija joj je dosad objavljena u zbornicima Rukopisi 39, Garavi sokak i REZ. Nakon završenog studija hrvatskog i engleskog jezika i književnosti razmišlja o provincijskim kolodvorima i koliko se dugo treba zadržavati na njima.

Za rukopis „Lucidni zapisi“ osvojila je Nagradu Zdravko Pucak 2017. godine.

Nema komentara :

Objavi komentar