Kolumne

subota, 23. lipnja 2018.

Blanka Will | Između


U prolazu gradom ramenom nehotice zakačim čovjeka u sivom kaputu. Lice mu je naborano. Uhvatim pogled dva oka različite boje, prođe me zebnja, trnu mi ruke i noge, ne osjećam ih, hodam pažljivo smještajući nogu ispred noge. Osvrnem se, nema ga, kao da ga nije bilo. Možda je privid, nejasan osjećaj, ili je Anuška već prosula ulje, ne znam. Ispod kucaja potpetica na asfaltu vrijeme otiče u oluke. Jesam li izmislila sebe, i pločnik, i grad? I to da se pali ulična rasvjeta, da sipi još jedan suton u kojem čujem zvona, muklo, izdaleka.

Molitve rominjaju na jeziku što ga ne razumijem. Po razlokanim putovima zamire milosrđe. Kruh naš svagdašnji daj nam, oprosti nam duge naše, zaštiti nas od života što naviru u plastičnoj vrećici, posrću s lončićem čaja, podigni ogradu od bodljikave žice s oštricama na kojima umiru jeleni.

Razbluđa mahnitosti i kiča zatomljuju svjetlost, razderanu i nepokrpanu, prognanu. Opažam je kao aureolu oko glave dragih bića. Pohranjujem je na tajno mjesto u krletci srca, posramljena vlastitom nemoći, svjesna da negdje pod ruševinama jenjava jecaj, naplavine izbacuju tijela, sitna, lelujava poput morskih trava. Ni suze im se nisu osušile dok kockari nude nam mjesec, zvijezde, nebosklon, šibicari odluku šuškavu kao celofan za zamatanje laži, štakori koru kruha. U grčevitu nehaju vrti se igrokaz.

Izglobljena, događajima sam promatrač. Sele se u mene bivajuć slike ovješene o užas, krhke, lomne i onda kada izazivaju ljutnju, ili bijes. Istražujem ih poput dalekih zemalja gdje su zalasci sunca neprekinuta stvarnost, sudbina u bljesku zvijezde. Ubojite.

Povlačim se od svega što me dotiče na način koji ne mogu podnijeti. Zapinje mi u grlu i dah i gutljaj i riječ. Izmaknem se u druge predjele, utočišta, gdje vidim vlastito lice smješteno između svjetova. Na čistini,  vjetrometini. Nepripadanju. U različitim tonalitetima.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.