petak, 8. lipnja 2018.

Biljana Mandić Kovačević | Otvorene rane




I već mi je dosta te pozitive
Što iskaču na sve strane
Samo što otvoriš prozor
Evo, već  netko  ti pred oči bane
I čitaš bez volje ta znaš već sve o čemu pišu
Da zgrabiš tugu i žalost za vrat i ne daš im da dišu
Da ih držiš tako nemilosrdno dok ne ostanu bez zraka
Da nestane sa ekrana crnilo, pošast rata, glad i tenkovi iz mraka
Što tiho gmize neutabanom stazom i lažu da su tu zbog mira
I ne mare što sve koji ih čuju il' vide duboko u srce i um dira
Pa gaze sve staze kojima idu ne mareći za cvijeće što ih čovjek baca
Nit' za gladno dijete što po blatu gaca
Pred očima mi titra vreli zrak od onih što viču vjeruj u Boga
A na poprištu leži jedna pa još jedna pa još jedna noga
I čitam gdje piše ostani miran u sebi ostani miran na van
Doći će jednom miran i bezbrižan dan
Al' meni se vrišti
I neću da budem tiha
Makar se pitali kakva je to psiha
Što svoje rane tako otvara javno
Kao javne nužnike po kolodvorima što prave
A meni se grca, meni se bljuje od mraka i ove naše jave
I dok je kraljevski ne pokazati bol
Dok sjedaš za bogat i pretrpan stol
Dok masa kliče i na sve strane viče „Živjeli mladenci“
Princ i princeza neka zauvijek sretno žive
Obična masa utapa svoju bol u hektolitrima pive
I oni se prave da je sve u redu da nikoga ne smeta
Pozlaćeni bal prepun vatrometa i konfeta
Ja šutjeti ne mogu
Moj glas me ne sluša
Nit moja duboko ranjena duša
Ja prostirem sve svoje rane pred vaš sud
Da ih trgate i kasapite kao svaki ud
Kojeg izgubi dijete od bajonete
Od dronova što smrt siju
Dok se za kraljevskim stolom na silu smiju
Red je kažu pozitivan biti
U ove dane što se srećom smiješe
Dva ljudska stvora na zajednički put ispratiti
Meni je dosta te pozitive
Da me tješe dok se meni plače
Da me stišavaju kad želim ridati sve jače
Jer bolna duša zacijeliti ne može
Dok se sve rane širom ne otvore

Nema komentara :

Objavi komentar