četvrtak, 17. svibnja 2018.

Tomislav Domović | Vizija



Mogu, draga moja,
ja zaista mogu zamisliti svijet bez tebe ako prisilno zamislim svijet bez ljubavi
Ali,
Ti mojemu sapetom dahu vjeruj,
ubrzanom posustajanju plovuša u mulju
nanesenom tvojim nehajnim rijekama
Jer dah, i tvojom vodom izlokani potkožni stećci ne mogu zamisliti da u takvom,
opustošenom svijetu ja još uvijek nekakav oblik života predstavljam

i (kad pritegnem sebičnost)
Mogu zamisliti da postala si zvijezda
s rasporenom utrobom iz koje izlegnute zvjezdice jurišaju na raspamećene ljubavnike,
one kojima nada više nije potrebna jer čahure pucaju pod njihovim poljupcima
Mogu zamisliti da nad pustim ulicama jezdiš
kao iz slikovnice otparano nebo
Na prozorskim daskama pristaješ ostavljajući svijeće, stijenj oka,
upaljene krijesove,
razmnožene zjene za obnevidjelu djecu
Mogu zamisliti i to, da u Sunce si ušla kao neprimjetna pjega,
pogašen suton, izdahnuta iluzija
Da sunce te je uzelo, prisvojilo
jer potrebna mu je toplina

Sve to mogu zamisliti, al o tome ne želim svjedočiti
Ni obećana besmrtnost to ne može promijeniti
Jer svijet, bez tebe, ne postoji

Nema komentara :

Objavi komentar