petak, 4. svibnja 2018.

Nova knjiga Ive Frangeša "Čitanja"


Piše: Narcisa Potežica, m.sc.

U velikoj dvorani Matice hrvatske predstavljena je u četvrtak, 3. svibnja 2018.  nova knjiga Ive Frangeša "Čitanja", u nakladi Matice hrvatske, Zagreb, 2017. kao prva knjiga u novoj biblioteci Helikon (prema imenu planine na kojoj stanuju Muze i koja zauzima istaknuto mjesto u grčkoj mitologiji).  O knjizi su govorili  akademik Stjepan Damjanović, predsjednik Matice hrvatske, koji je izrazio posebno poštovanje prema autoru knjige  prisjećajući se njegovih predavanja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, zatim akademik Tonko Maroević i sam majstor riječi te akademik Krešimir Nemec, koji je knjigu znalački i pomno priredio. Za ostvarenje ove knjige svakako priznanje treba odati i Vesni Frangeš, koja je u ime obitelji zahvalila svima koji su doprinjeli da se ova knjiga objavi. Sva trojica akademika rekli su da još pamte sjajna predavanja akademika Ive Frangeša pa su istaknuli njegovu gotovo legendarnu interpretaciju književnih djela na predavanjima po kojima su ga pamtile generacije studenata i polaznici brojnih seminara, skupova i simpozija gdje se s posebnom pažnjom i užitkom slušala njegova riječ. Takve su i njegove znanstvene studije, kritike, eseji i izlaganja o velikim piscima i njihovim djelima kao i o piscima koji su zablistali u svojim sredinama ili pobudili interes Ive Frangeša, koji je svoje pero kritičara usmjerio prema njima – pa su ti tekstovi s raznih simpozija i prigodnih izlaganja posthumno skupljeni i uvršteni u ovu knjigu.

Bijela naslovnica s elegatnim zlatnim slovima "Frangeš" privući će čitatelja svojom profinjenom elegancijom i estetskom jednostavnošću, koji će potražiti i naći odgovor kako čitajući djela velikih i dobrih pisaca znanstvenik, sjajan stilist, poznati kroatist i talijanist ponovo stvara sjajna djela, prave male zlatne bisere. Frangeš kao veliki esteta i sam odličan stilist znao je prepoznati ljepotu u književnom djelu pa je svoja zapažanja i znanstvenu kritiku ostvario tako da je napisao novi esej koji će oduševiti ljubitelje dobre proze ali i one koji traže više nego samo podatke o piscu i njegovom djelu ili o okruženju, vremenu, prostoru i atmosferi u kojoj je neko djelo stvarano. Pronaći ćemo nenadano usporedbe nad kojima ćemo se zamisliti, oduševiti, rastužiti i sve će dobiti neku toplu humanu dimenziju nove ljepote koju pisana riječ pruža čitatelju, a koju nalazimo u čitanju ako nas kroz literaturu vodi interpretator i sam kreator kakav je bio Ivo Frangeš. Više puta spominjano Frangeš pišući o Vidriću "postaje Vidrić", a s Matošem i sam je Matoš.

Kada piše o Bašćanskoj ploči koju smatra ishodišnom točkom hrvatske kulture, govori o njoj kao o dokumentu, koji ima katastarsku vrijednost ali i o monumentu – kamenom spomeniku, no pronalazi i ukazuje na umjetnički doseg ovog  sjajnog kamena koji stoji na počecima književnosti u Hrvata, koji je i dokaz o postojanju Hrvata. Uvijek u svakoj interpretaciji pisanog teksta ponese i čitatelja značaj pisane riječi kao dokaz autorovog postojanja i u krajnjem slučaju pjesnikove sudbine. U predgovoru pod naslovom "Užitak čitanja"  Krešimir Nemec kao priređivač knjige će na str. 8. reći : "Nemjerljiva je uloga Ive Frangeša u konstrukciji nacionalnog književnog kanona. Konstrukcija kanona u njegovom stvaralaštvu duboko je promišljen proces koji ima svoje logične etape. Već u raspravi Mažuranić klasik (1964) ili u Frangešovim poznatom djelu "Studije i eseji", Zagreb, 1967. uspostavlja on jasne vrijednosne odrednice. Na primjer dalje razvija teoriju da je klasik vrhunac jedne tradicije, kada se izriče maksimum opsega osjećaja i sveobuhvatnost unutar vlastitog jezika, kada se sažimaju rezultati prošlosti i ostvaruju prodori u budućnost". Frangeš je i povjesničar, piše o hrvatskoj književnosti i hrvatskoj povijesti ali pisac je za njega u prvom redu umjetnik, kao što je i kod Gundulića san - ljepota i sloboda, tako je i vizija hrvatske književnosti umjetnička manifestacija  nacionalne samobitnosti i kulturnoga identiteta. Ali uz estetsku vrsnoću važna je za Frangeša isticanje nečeg novog, inovativnost. Na kraju akademik  Nemec naglašava da je Frangeš pišući  svoje kritike i eseje pa i kao autor "Povijesti hrvatske književnosti" i osobito u već spomenutom djelu "Studije i eseji" uvijek vješto povezao "točnost motrenja" i "eleganciju pisanja". Bio je kritičar, ali koji je imao svoje favorite kao što je bio Dragutin Tadijanović, njegov dugogodišnji prijatelj.

Prvi dio knjige čine "Rasprave i eseji",  a drugi dio "Pisci i knjige". Tako su u rasprave i eseje uvršteno ono što je  pisao o književnosti koja je nastala na Mediteranu, zatim o književnosti u Slavoniji, u Istri, o hrvatskom književnom romantizmu (o ilirizmu i o Šenoi) i o hrvatskoj  književnosti koju je  prosuđivao u kontekstu europske književnosti. Od str. 65. do 79. je "Književno i kulturno djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini od XIII. do XX. stoljeća", zatim je tu dio o "kazalištu kao upozorenju" s brojnim zanimljivim esejima, posebno dva o Maruliću.Jedan njegov esej pod naslovom "Putovanje stvaralački ispričano" od 105. do 121. stranice govori o putopiscu Matiji Mažuraniću, o njegovoj uzbudljivoj priči "Pogled u Bosnu" koja je ispunila obećanje izrečeno naslovom. A onda Frangeš pri kraju eseja navodi Matoševe riječi da putovati znači "imati dojmova" i citira Matoša "Ne putuje tko putuje, nego tko doživljuje". Tako čitatelju svojih eseja Frangeš otvara nove vidike, nove mogućnosti promišljanja i pruža  nove spoznaje.
U drugom dijelu – pod naslovom "Pisci i knjige"- tri su eseja  o Luki Paljetku, kojim nas uvodi  u dubrovački krug.  A dalje među esejima današnjeg čitatelja privući će poglavlje  "Umjeničko višeglasje bečke moderne" koje je posvećeno Viktoru Žmegaču, njegovoj knjizi "Bečka moderna: portret jedne kulture", Matica hrvatska, Zagreb, 1998. o kojoj Frangeš kaže da je "nesumnjivo značajna procjena i sastavnica znanstvene i estetičke misli europskog, točnije, austrijskog – bečkog, ali i hrvatskog – zagrebačkog kulturnog prostora". Tu je i esej o Zdenku Škrebu, Dunji Fališević, Krešimiru Nemecu, Ivanu Golubu, te o Moguševom rječniku "Marulićeve Judite"iz 2001., slijedi tekst o Slavku Mihaliću i na samom kraju "Povodom novog izdanja knjige Ruke Ranka Marinkovića" o kojem kaže "umjetnik je to poznat i priznat  kojemu ugled protjecanjem vremena samo raste".
Možda bi se to moglo reči i za Ivu Frangeša, a koliko je pisao dokaz je njegova Bibliografija. Naravno uz to je kao dodatak i Kazalo a knjiga završava Bilješkom o autoru - Ivi Frangešu (Trst,15. travnja 1920.- Zagreb, 29. prosinca 2003.) koji je bio književni povjesničar, esejist i prevoditelj s talijanskog i franuskog, naljedivši Antuna Barca bio je pročelnik Katedre za noviju hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, redovni član JAZU (od 1968.) danas HAZU, uređivao časopise(Croatica" i "Rad"), član uredništva "Sabranih djela Marka Marulića", predsjednik Društva hrvatskih književnika (1970.-1972.), predsjednik i urednik manifestacije "Knjiga Mediterana", dugogodišnji član Uprave Matice hrvatske i Međunarodnog  slavističkog komiteta, predavao na mnogim europskim sveučilištima, a 1974. dobio je u Beču Herderovu nagradu, 1993. nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo i Humboltovu znanstvenu nagradu u Bonnu, 1996. "Vjesnik" mu dodjeljuje Goranovu nagradu, 1999. primio je Državnu nagradu za cjelokupni znanstveni rad.
Treba podsjetiti da je prvi književni tekst objavio 1938. godine u splitskom "Jadranskom dnevniku"(o Josipu Kozarcu), otada je objavio više od 600 bibliografskih jedinica. Posthumno mu izlaze knjige "Riječ što traje"(2005) , "Moj Tadija"(2006) i evo pred nama je ova nova knjiga pod naslovom "Čitanja" koja poziva na nova čitanja njegovih studija, eseja i možda još ponekog izostavljenog teksta.

Nema komentara :

Objavi komentar