Kolumne

subota, 14. travnja 2018.

Aleksandar Horvat | Gugijeva godina


Proljeće

Gugi je golub. Pred kraj proljeća je razbio jaje. Njegovo vlastito jaje u kojem je prebivao, u kojem mu je izrastao prevelik kljun i žuto rijetko paperje na nespretnom tijelu. Poznavao je i navikao se na dvije odrasle ptice koje su dolazile i odlazile donoseći hranu. Jedna je ptica bila potpuno bijela, a druga sivo plava s metaličnom dugom na okovratniku i dvije crte na krilima poput vojničke epolete. Četrdesetog dana života i njegova krila, osnaživana božanstvenom bljutavom kašom od ptičjeg mlijeka i napola probavljenih sjemenki, znala su zahvatiti vjetar. Na njima je nosio iste oznake kakve je naslijedio od oca. Slučajno polijetanje je bilo uspješno, let je bio prirođen, lagan i prirodan, slijetanje je bilo jedno novo, zanimljivo iskustvo. Sloboda neba rasprostrla je sasvim novi svijet, prostraniji i šareniji od neprikladne imitacije pećine njegovih predaka, između dvije crvljive grede u kojoj je obitavao. Izletjevši iz gnijezda, oprostio se od svoje sigurnosti, nevidljivosti i roditelja, zauvijek. Upijao je sva proljetna veselja, volio je zeleno u krošnjama, crveno u krovovima i plavo u oblacima. Volio je vjetar i svježu vodu s potoka. Uživao je biti golub.

Ljeto

Produženi dani ljeta donijeli su Gugiju nove prijatelje. Držali su se u jatu i uglavnom ljenčarili na krovovima visokih kuća promatrajući zemljom prolazeće minijature. Kad bi bili siti i dremljivi, pomaknula bi ih jedino neodoljiva prilika za gozbu koju bi dežurni promatrač s TV antene prepoznao po iznenadnom golubinjem metežu na nekoj od ulica - ili se nekome od dvonožaca nešto fino prosulo, ili je došao onaj sa šeširom, zrnjem i osušenim kruhom.
Nekih dana glad je znala nadvladati ljenčarenje. Tada bi se Gugijeva krilata družina prizemljila s krovova među čizme, štikle i sandale u potrazi za mrvicama peciva ili ostacima sladolednog korneta. Na tržnici bi se pograbili za pokoji list salate ili rajčice koji bi dvonošci odbacili sa svoje ljubomorno i dobro čuvane hrpe. Ponekad bi u park dolazili stariji i sporiji dvonošci, koji su nekim čudom jedini marili za golubove. Nakon dobrog obroka još malo vode s fontane, a onda opet na krov ili još bolje - na toranj crkve. Klizanje po strmom trbuhu lukovice tornja, navala adrenalina, propadanje kroz zrak do visine crkvenog sata, pa opet s punim krilima gore, na novi start. To je bila zabava! Odmor bi potražili na betonskim uskim rubovima i bridovima građevine, ili okviru sata. Križ na samom vrhu tornja bio je zabranjen. Njega je prisvojila vrana. Zato bi se Gugijevo jato načičkalo ispod uzanog krovića tornja, on ih je štitio čak i od kiše.

Golubinja krila nisu jedina u zračnim krugovima oko crkvenog tornja i krovova. U ljetno vrijeme u gnijezdima nedalekog visokog šumskog drveća prigušeno kriče gladni ptići svinutih kukastih kljunova. Jastreb, vjetruša ili škanjac ne prose po ulicama i trgovima poput golubova. Oni su grabljivice, oni su drama, dolaze i uzimaju, a najviše vole svježe meso. Silueta ptice grabljivice pod bijelim oblacima baca golubove u stanje neutješnog očaja, smrtnog straha i bezglave panike. Uplašeni i od vlastitog lepeta krila glavinjaju nebom bez smjera i cilja, nastojeći se držati u sigurnosti jata, u sumanutom letenju daleko od elegantnog. Golubovi uživaju u životu, njih ne zanima borbena taktika. Za razliku od njih, vojnički sračunata grabljivica na pristojnoj planiranoj udaljenosti poviše njih, štedi snagu strpljivo kružeći na strujanju vjetra i čeka da se nervozna smjesa golubinjih tijela i uskovitlanog zraka umori, prije nego ih ponovo potjera u smrtni vrtuljak. Pravila igre su jasna: nespretni golub grješnik koji ispadne iz jata i ostane sam - postaje ručak, mučenik i osloboditelj jata. Silueta u visinama skvrčena u strelicu sunovraćuje se vlastitom putanjom prema predviđenoj točki susreta. U trenutku žestokog sudara, umorna je ptica mrtva, a gladna živa. Razigrani dječaci na ulicama grada povremeno će pronaći nedirnuto golubinje sivoplavo pero propalo iz oblaka, dok jato oslobođeno strave pokušava shvatiti tko nedostaje.

Jesen

Gugi je jesen dočekao na tornju. Svaki sunčani jesenji dan je blagodat. Dan za letenje.

Savladao je bjegove pred grabljivicama, pronalazio je najbolja mjesta u gradu za prikupljanje zrnja i sitnog kamenja za bolju probavu, naučio je gdje ima najviše jestivih ostataka. Jesen je dovukla i dosadnu kišu koja mu moči perje, dodaje težinu, otežava mu nebesku slobodu, oduzima mu plavetnilo. Naviknut na široke vidike, Gugi ne voli ni maglu. Za jutarnjih magli drži se tornja jer ako s njega poleti, ne zna ga ponovo pronaći pa se osjeća poput guske. Slijetanje na bilo koji krov donosi zaplet, krov možda pripada mački na koju ga podsjećaju dva nedostajuća pera na lijevom krilu. Žetve su prošle, a rasutog zrnja pšenice i kukuruza još ima oko mlina na nekim opasnim mjestima. Pomaže otpalo lišće jer otvara pogled kroz krošnje.

Kad bi golubovi znali vrištati to bi vjerojatno radili kad jesensko nevrijeme donese snažne udare vjetra. To ih izbezumljuje. U zraku izgledaju kao izlomljene krpe bez vlastite volje, a mogućnost doleta i slijetanja na željeno mjesto bez međusobnog sudaranja ravno je čudu. A ono se redovito događa. Golubovi su sretni jedino u toploj i sunčanoj jeseni. Poletjet će bez posebnog razloga kao da znaju da je sezona letenja pri kraju. Ako baš trebaju razlog, pravit će se da ih plaši podnevna zvonjava, sirena automobila pod njima, iznenadno graktanje vrane. Sve je dobra izlika za vinuti se u zadnje valove podnošljivo tople jesenje večeri. A u onoj zloj, sivoj i tmurnoj jeseni, na nekom krovu, sklupčano i nevoljno čekat će bolje dane.

Zima

Golubovi ne lete kad padaju ometajuće pahulje. Jedino ih gladni jastreb može uvjeriti u suprotno, ali ni on, srećom, ne voli snijeg. Gugi je bio iznenađen snijegom i zimom, sviđala mu se jer je neobična i bijela. No onda je potražio krov nad glavom jer se snijeg za razliku od kiše, nakupljao po njemu. Sjemenke i druge jestive trunke sitosti su se posakrivale ispod snježnog pokrivača. Došlo je vrijeme gladi. Svaki čovjek sa zrnjem ili kruhom je dobrodošao. Dobri ljudi postavljaju hranilice za sjenice, a glasna banda vrabaca poput pijanaca rasipa zrnje naokolo. Ako ne padne u snijeg, za golubove to predstavlja neodoljivu ali opasnu gozbu na mjestima gdje vreba dvorišni mačak. U potrazi za bilo čime jestivim čudio se otiscima svojih krakatih četveroprstih stopala u plitkom snijegu. Zimska hladnoća Gugiju je smrtni neprijatelj, koči mu udove, podsjeća ga na toplo gnijezdo djetinjstva. Širi krila kako bi mu krv prokolala i nada se da neće biti prisiljen iz tko zna kojeg strašnog razloga letjeti kroz smrznuti zrak. Bira južnu stranu krova ili tornja, na strani sunca. Crjepovi poput spužve upijaju toplinu i čuvaju je do sumraka. Poneki otvoren tavanski prozor ulaz je u tajno i zaštićeno skrovište. Zima je surova, usporena i nezanimljiva. Šćućuren negdje na tornju Gugi će vidjeti kako iznad njega s puno galame formacije vrana prelijeću u smjeru oranica oslobođenih okova snijega. Osjetit će kad zima počne napuštati grad. Dan će postajati duži, zrak topliji, podsjećanje na prvo proljeće, dok je još bio jaje pod skutima bijele golubice. Bijele baš kao i ova zadnja zima. A tada će, osjećao je to, u toplim zrakama sunca instinktivno zaplesati oko svoje izabranice, opjevati je svojim grlenim baritonom, da bi u rašljama dvije grede pod južnom strehom s njom svio gnijezdo i započeo novi krug, novo proljeće u očekivanju ljeta. Uživao je biti golub.

Nema komentara :

Objavi komentar