Jasmina Bosančić | Goblen

Odrastala  sam okružena bakinim goblenima.  Ta iznimna vrijedna i mudra žena za svog je života stvarala mnoge ručne radove,od kojih su mnogi  bili i poklonjeni  dragim osobama ili liječnicima koji su  joj svojedobno spasili život…  I sama sam željela naučiti to umijeće, ali spletom objektivnih životnih  okolnosti  to se nikad nije dogodilo. Unatoč  tome,ostale su njene rukotvorine: i kao likovna djela, i kao  znamen vremena , i kao obiteljsko-kulturno blago. Ta  djela svjedoče o ontološkoj  prisutnosti  subjekta u jednom  vremenu; gobleni  i druge  rukotvorine nadopunjavali su  svakodnevicu  estetskom  komponentom, ali  su zadržali i nešto od svoje samosvojnosti, zbog čega ih se sada može promatrati kao jedinstvene umjetnine, a ne samo kao ukrasno-primijenjene predmete.

Ne tako jako davno, gobleni su bili nezaobilazan dio ženske svakodnevice ,na selu i  u gradu,čak neovisno o klasnom statusu, njima se popunjavala uobičajena rutina svakodnevnih poslova , služili su za odmor i predah od istih,  fino su se uklapali u kreativnu dokolicu ili uz duge dokone razgovore ili,pak, bili vjeran pratitelj  u osami i tišini. Sve u svemu, gobleni  su  ne tako davno pripadali  masovnoj kulturi. Bili su opće-raširena  likovna i  sociokulturna pojava u kojoj se, kasnije, posredstvom  postmodernističkih  odjeka  na zanimljiv način ispreplela narodna i popularna kultura. Danas je znatna rijetkost da itko još izrađuje goblene. Barem među mlađim naraštajima žena. To se može objasniti  na više načina. S jedne strane, znanje ručnog rada u jednom trenu prestalo se prenositi  sa starijih na mlađe, a uslijed stava da to i nije potrebno modernoj ženi  jer je ona školovan(ij)a  i radi toga zauzeta  izazovima koje joj donosi  suvremeni  život, a koji su sasvim  drugačiji od onih koje je pred njene pretkinje  stavljalo tadašnje doba.  S druge strane,  smatra se kako ručni  rad predstavlja kontrast svemu onome što je izvojevala ženska emancipacija, dakle nešto staromodno, arhaično. Treće, strelovit razvoj  informatičkih tehnologija uvjetovao je promjenu ženskih prioriteta i ambicija, pa se vezenje,pletenje, tkanje i sl. ne uklapa u moderni  životni stil. Ipak, zamjećuje se  sporadično zanimanje za  vezenje goblena,ali ono ostaje na margini jer obuhvaća samo manji  broj znatiželjnih osoba.

A sada o goblenu s jezičnog stanovišta. Imenica  goblen  je eponim. Izvedena iz prezimena francuskoga  manufakturista  Jeana Gobelina, koji je zajedno s braćom  Gilles oko 1450. godine u Parizu  osnovao manufakturu tapiserija. Kasnije se značenje pojma proširilo na vez koji se veze  tehnikom polukružića prema  zadanoj iscrtanoj  šabloni s oznakom boja  na posebnom bijelom platnu kao podlozi. Veze  se vunom, pamučnom pređom ili svilom. Šablona pokazuje kojom bojom treba izvesti svaki pojedini segment  slike. Objasnivši  etimologiju i značenje goblena, možemo se dotaći i njegove  semiotike.  Goblen, bilo kao zidna slika, bilo kao neki  ukrasni predmet  (na primjer,torba),u kućnom ambijentu djeluje poput  likovno-galerijskog eksponata koji  čitavom prostoru daje dašak ljepote, slikovitosti, topline i  harmonije.  Prožimaju se optički i taktilni osjetilni dojmovi (znakovi). U kućni prostor, koji  je  prostor privatnoga, goblen se upisuje sa svojim narativnim diskursom: prizorima  djece, brodova,pasa, kućica, zimske ili ljetne idile, pjevačice s glazbalom u ruci, dvoje ljudi u razgovoru,  cvijeća u vazi, itd. Gledajući slike, promatrač se može u svojoj mašti prepustiti  kreiranju  priče o onom što slika prikazuje, birajući kronološku ili prstenastu fabulu…

  

Čini mi se nekad kad gledam bakine goblene, složene u cikličkom nizu na zidu, kao da ispred mene prolaze filmske sekvence: vodenica obavijena tišinom,djevojčica s papirnatim brodićem, vrtlarica u ružičnjaku, pjevačica s tamburinom, žena sa psom pokraj rijeke kojoj u susret ide jahačica na vranom konju, raskošno ljetno cvijeće u staklenoj vazi…  Zažmirim i slike ožive… Nekad se i promijeni redoslijed…A kad dođe suton, slike na zidu ukoče se i  zastanu…  Pssst!  S njima stane i zidni sat.