Još jedna kap kiše na dlanu. Hladna je poput sudbine, osjetiš je kao proročanstvo koje nebo šalje iz nekih skrivenih svjetova, dalekih, a opet tako monumentalno neizbježnih. Sve je utihnulo, samo kiša. Nježna, neizbježna, miješa se sa tvojim suzama koje teku kao produžetak duše koji je napustio tijelo, odbacio okove materijalnog i odlučio živjeti svoj vlastiti život. Sve što jesi istječe tim slanim potocima što se slijevaju niz tvoje lice i čine kišu djelom tvog vlastitog bića. I ratnici s dušom plaču, a tada čitav svemir zastane, u tom jednom trenutku potpune predaje. Duboka je rana Ratniče, ona unutarnja, nezacijeljena. No, ovaj moment potpune predaje ispire ju zajedno s tim kapima srebra koje primaš otvorenim dlanovima poput vode potpunog pročišćenja.
Nisu sve suze na zlo, a niti sve kiše. I ti se rađaš ponovno, jer feniks nikada ne umire, nikada ne nestaje ta energija koja izvire iz samog središta svemira da bi se materijalizirala u tom tvom srcu koje svojom svjetlošću sagori sve tame. I zavida sve rane. Ne bori se, ne opiri, sve što je isteklo posvetit će tvoj pakt sa samim sobom. Pakt potpisan negdje u tajnovitim dubinama prije samog postanka. Pakt da ćeš voljeti. Bez obzira na sve.
Kada stane, onaj unutarnji Feniks ponovno će zamahnuti svojim neuništivim krilima od života i plamen će gorjeti u tvojim otvorenim očima više nego ikada prije. Jer uvijek, ali baš uvijek, postoje vremena čišćenja i vremena ponovnog rađanja. Neumitna, potpuna i tako sudbinski svrhovita. Ti znaš svrhu, znaš tajnu.
Umiranje, da bi se rodio još potpuniji.
Za energiju stvaranja, za ljubav…
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.