 |
| Računalna obrada fotografije: Zdenka Čavić |
Namještam osmijeh, onaj broj sedam,
pa kako bude, bude.
Izlazim van, a ne ide mi se.
Na nosu su tamne naočale
i tako ću pred ljude.
Ljude koji gradom mirno šeću.
Jedni klize korzom gore dolje,
drugi pijući kavu za kavom
provode popodne.
U kutu usana blagi osmijeh.
Možda bih i ja jednu, gorču,
sa vrućim mlijekom.
Odlučim i stanem u hipu
u zemlju propadnem.
Preda mnom si se stvorio,
sa šarmom koji je plijenio
i jače od mene.
Gorču, sa mlijekom,
sjećam se, još piješ takvu kavu.
Ja bih čisto kratku, onu pravu.
Rado ću ti se pridružiti.
Ne čekam poziv,
opet si tako daleka, nedokučiva,
tvoja me je šutnja mučila
Mada to nisi znala.
Možda nisi ni trebala znati,
Možda si mi samo taj osmijeh broj sedam
mogla pokloniti i sa mnom ostati.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.