Robert Roklicer | U knjižnici se mogu održavati brojni kulturni sadržaji, ali tu nesputanost i lakoću izričaja može se jedino doživjeti i punom snagom osjetiti tek u krčmama

Razgovor vodio: Goran Gazdek

Od kada je iz Zagreba doselio u naš kraj i prihvatio se posla organiziranja Virovitičkih kulturnih večeri, Robert Roklicer je svojim idejama, energijom, pozitivnim stavom i vedrinom kojom zrači obogatio kulturnu ponudu grada nečim što smo samo mogli sanjati. Recitirati poeziju u kafiću, čitati priče u birtiji i to subotom navečer, u kvartovskom, perifernom lokalu, rekli bi – nemoguća misija. Razgovarali smo kako mu je pošlo za rukom otkriti i animirati virovitičke pjesnike, pisce, umjetničke fotografe, glumce, glazbenike, zašto je izabrao baš Cug, kako je divnoj kolodvorskoj krčmi s onim posebnim štihom daljina i putovanja koje donose vlakovi i željezničke stanice, uz razumijevanje i svesrdnu suradnju vlasnice Jasne Mališ, dodao vrijednost i od nje stvorio boemsku kavanu, što Virovitica nudi poznatom piscu koji je velegrad zamijenio provincijom, kako mu je živjeti tu među nama...

Virovitičke umjetničke večeri pokazale su da je ovom gradu itekako potrebna takva vrsta okupljanja. Iz subote u subotu sve je više publike i sve više onih koji, nakon što u medijima vide kakva je atmosfera na tim druženjima, izraze želju da bi došli. Šezdeset posjetitelja koliko se okupilo na gostovanju sisačkih umjetnika prije dva tjedna je vrlo respektabilna brojka kojom se ne mogu pohvaliti ni puno veći gradovi. Jeste li očekivali takav uspjeh?

- Iskreno, nadao sam se takvome ishodu. U prvome redu, Virovitica je grad koji u sebi sadrži duboko ukorijenjenu kulturnu scenu, ali je dolaskom nesretnog rata, i svime što se nakon njega događalo, svoj umjetnički izričaj i kulturnu slobodu zatomio negdje unutar sebe. Srećom, ne preduboko. Drugo, imao sam priliku biti sudionikom prošlogodišnjeg FRA MA FU festivala i „iz prve ruke“ osjetiti kako grad diše, upoznati brojne intelektualce, ljude koji pišu, slikaju, glume... To mi je olakšalo da stvorim svojevrsni „temelj“, „naboj“, iz kojega sam gradio Virovitičke umjetničke večeri. Bez tih ljudi bilo bi vrlo teško tako kvalitetno uspostaviti ovu uspješnu umjetničku tribinu. Stoga se od srca mogu zahvaliti Goranu Gazdeku, Dubravku Martiću, Zlatku Erjavcu, Bernardi Kermend, Vladi Štimcu, Marini Mađarević i brojnim drugima, koje s ponosom ističem kao svoje bliske suradnike bez čije pomoći bih teško uspio.

Kakav je koncept večeri? Događaj je vrlo sličan zagrebačkom Jutru poezije koje vodite već godinama?

- Naime, već jedanaestu godinu vodim Jutra poezije, vrlo uspješnu tribinu u Zagrebu, koja se smatra najstarijom pjesničkom manifestacijom takvoga tipa ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu. Osnovali su je davne 1964. godine Vesna Parun, Gustav Krklec, Salih Alić, Berislav Nikpalj i Ružica Orešković, a tek dvije godine kasnije tribine ovoga „profila“ počele su se pojavljivati u Parizu, San Franciscu, New Yorku… Recept je bio vrlo jednostavan; imati jednog moderatora koji će dopustiti svakome posjetitelju tribine govoriti svoju ili tuđu pjesmu. Publika, odnosno drugi pjesnici i zaljubljenici u pisanu riječ, ocjenjuju čija je poezija ili interpretacija bila najbolja. Naravno, tu je i glavni gost, već etablirano ime u poeziji, koji se pridošlim posjetiteljima po prvi put „uživo“ predstavlja svojim djelima. Zahvaljujući tom iskustvu, kojega imam moderirajući Jutra poezije više od decenije, vrlo sam brzo osmislio i koncept Virovitičkih umjetničkih večeri. No, moram naglasiti, akcent sam u Virovitici stavio na „umjetnost“, što znači da pjesnici više nisu jedini „u prvom redu“ nego zajedno dijele prostor s glumcima, slikarima, književnicima, glazbenicima, umjetničkim fotografima… Dakle, samo prividno možemo uspoređivati Jutra poezije s Virovitičkim umjetničkim večerima, jer dok u Zagrebu inzistiram samo na poeziji u Virovitici nastojim stvoriti sinergiju umjetnika koji će prezentirati ono najbolje iz svih oblasti kulture i umjetnosti. Kako domaće tako i one svjetske. Stoga sam za glavne goste već imao glumce (Antun Tudić, Igor i Vlasta Golub), glazbenike (Milko Kiš), umjetničke fotografe (Boris Kozjak), ali, dakako, nisam zapostavio i književnike (Marinu Mađarević, Nataliju Bajer, Antoniu Budano, Natali Šarić, Sinišu Matasovića, Bernardu Kermend i sjajnog Zlatka Erjavca, koji je pravo otkriće za mene, Viroviticu i hrvatsku književnost uopće).

Zašto birtija, a ne institucija kao što su Knjižnica, Centar kulture, Češki dom…

- Iz jednostavnog razloga, umjetnost pripada svima, jer zašto ne bi, primjerice, neki slučajni prolaznik koji je nenadano navratio tek na kavu, zastao i poslušao živu književnu riječ, pogledao dobru izložbu, uživao u interpretaciji dobrog glumca, moderne glazbe…?! Boemski štih kojega su njegovali brojni umjetnici najviše se osjetio upravo u prostorima birtija. „Ako život može biti umjetničko djelo, čemu onda služe umjetnička djela?“, napisao je Milan Kundera. U knjižnici se mogu održavati brojni kulturni sadržaji (jednako kao i u Centru kulture, Češkom domu…), ali tu nesputanost i lakoću izričaja u kojoj se isprepliće glazba, književnost, gluma, fotografija… može se jedino doživjeti i punom snagom osjetiti tek u krčmama. Osim toga, brojni su umjetnici svoja najveća djela ostvarili i osmislili baš u birtijama.

Što zbog specifičnih gostiju koji tu uglavnom dolaze, što zbog dislociranosti mnogi su bili sumnjičavi da bi se u kafiću na Željezničkoj stanici, dakle kolodvorskom bircu, mogao uspješno organizirati jedan takav ivent. Zašto ste odabrali baš Cug?

- Sv. Augustin je rekao da „treba izbjegavati put kojim svi gaze i tražeći prema visini krenuti stazom koju označuju vrlo rijetke stope, ako hoćeš pohvalu kao pjesnik“. Caffe bar Cug je, istina, dislociran, odmah pored glavne željezničke stanice, ali posjeduje određeni underground štih u kojemu se podjednako dobro osjećaju umjetnici i kulturnjaci. Ne postoje norme u umjetnosti pa tako ni u prostoru u kojemu živi ista ta umjetnost. Upravo zbog dislociranosti od samog centra, Virovitičke umjetničke večeri dobivaju na svojoj svrsishodnosti i postojanosti. Uostalom, zašto bi se kulturna događanja odvijala samo u centru grada, u „elitnim“ prostorima…? Zar se umjetnost veže isključivo za muzeje, ili knjižnice ili koncertne dvorane? I, na koncu, zašto ne bi umjetnost približili svakome; putnicima, vlakovođama, policajcima, službenicima, običnim ljudima koji se iz nekih svojih razloga prvi put susreću s bogatim kulturnim događanjima…? Vlasnica Cuga, Jasna Mališ, zapazila je da u njezinu birtiju, otkako su počele Virovitičke umjetničke večeri, sve češće zalaze glumci, književnici, novinari, glazbenici… koji su prepoznali taj prostor kao svojevrsni „domaći teren“.

Kako birate glavnog gosta?

- Glavni gost je ona osoba koja se bavi glumom, ili književnošću, glazbom, fotografijom te slikarstvom. Virovitica je bogata takvim ljudima, ali se trudim dovesti i umjetnike iz Zagreba, Osijeka, Slatine, Splita, Siska… (već su, moram spomenuti, umjetnici iz svih nabrojenih gradova bili glavni gosti na Virovitičkim umjetničkim večerima). Srećom, slobodan sam umjetnik već 17 godina, član sam Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva filmskih djelatnika pa poznajem gotovo čitavu kulturnu scenu u Hrvata, pa čak i nešto šire. Stoga mi nije problem pozvati bilo kojega umjetnika – kolegu, dovoljno je samo kvalitetno osmisliti koncept kojega iz tjedna u tjedan moram mijenjati kako bi svi ogranci kulture i umjetnosti bili podjednako zastupljeni na Virovitičkim umjetničkim večerima. Zanimljivo je da se u posljednje vrijeme sve češće javljaju i sami umjetnici koji se svojevoljno nude biti glavnim gostima.

Zahvaljujući ovim večerima otkrili smo da u Virovitici i okolici ima dosta ljudi koji pišu. Žive tu među nama, viđamo smo ih na ulici, radnim mjestu ili kafiću ne sluteći da u njima čuče pjesnici i pisci. Osim njih uspjeli ste animirati i ostale umjetnike. Kako vam je to uspjelo?

- Strah od javnog nastupa najčešći je problem što mnogi talentirani umjetnici ostanu anonimni do kraja života. Ali kada su došli na Virovitičku umjetničku večer i uvidjeli da to nije neki bauk te zasluženo dobili pljesak publike za svoj nastup, počeli su se sami otvarati i doživljavati svoju kreativnost kao urođenu pojavu koju više nikada ne žele zatomiti. Sve je stvar u sinergiji prostora, vremena i energije. Već spomenuti Zlatko Erjavec, Bernarda Kermend, Dubravko Martić, Svjetlana Carić… vrlo su talentirani i njihov poriv ka stvaranju sasvim se sigurno povećao otkako su krenule naše subotnje tribine.

Kad netko iz velikog grada u kojem se toliko toga događa da je čovjek često i dilemi gdje otići dođe živjeti na selo, kraj malog mjesta skromne kulturne ponude proglase ga čudakom. Jesu li Gaćište i Virovitica vaša Jasna poljana?

- Niti bih sebe želio uspoređivati s Tolstojem niti ovaj kraj s Jasnom poljanom, ali činjenica jest da sam ovdje pronašao neku vrstu oaze za svoje kreativno djelovanje. Problem kojega vidim, a s kojima se, vjerujem, nije susretao Lav Nikolajevič Tolstoj na svome imanju, jest u ništavilu egzistencijalnog življenja – s kojim se ne susrećem samo ja nego i sve osobe koje me okružuju. Kultura je uvijek ovisila o mecenama ili o napretku gospodarstva jedne države, a mi se, na žalost, ne možemo pohvaliti niti s jednim niti s drugim. Iako se iz ove perspektive čini da je Zagreb bogom dan za ugodan, kreativan i nadahnut život, tvrdim da to nije tako. I Zagreb je jedna velika arena u kojoj se nemilosrdno bore goloruki gladijatori za vlastitu egzistenciju. O političarima, ratnim profiterima i uspješnim, istinabog rijetkim, ali ipak časnim ljudima, ne želim ovdje govoriti. Gotovo čitav život sam proveo u velegradima, od Stuttgarta do Zagreba, i uvijek sam se družio s pozitivnim ljudima, ljudima koji dišu vlastitim plućima, koji misle svojim glavama i koji me nadahnjuju. Tako je i u „mojoj Jasnoj poljani“, Virovitici. Za ostalo neka se svemir pobrine.

Surađujete li i kako s drugim udrugama, kulturnim institucijama, lokalnom upravom? Mislim da je ta sinergija jako bitna.

- Naravno da je ta sinergija jako bitna. Osim što uspješno surađujem s udrugom SINKO, Info centrom za mlade, Društvom hrvatskih književnika i Hrvatskim društvom filmskih djelatnika, imao sam sreću upoznati i druge drage ljude iz Gradske uprave; Alena Bjelicu (pročelnika kulture Grada Virovitice) i Jasminu Gverić (samostalnu upravnu referenticu za udruge). I dok je gospođa Gverić nadasve susretljivo pomogla da se snađem u zavrzlami papirologije te svojim trudom omogućila brzo i jednostavno snalaženje u otvaranju udruge FRiKK-a (Film, radio, kazalište i književnost – u čijem sklopu se odvijaju Virovitičke umjetničke večeri), gospodin Bjelica je svojim dolascima na tribine, bodrenjem i afirmativnim istupima za boljitak kulture u Virovitici dao vjetar u leđa našoj udruzi.

I na kraju, što možemo očekivati u narednih deset Večeri?

- Cilj je kontinuirano održavati kvalitetu Virovitičkih umjetničkih večeri u koje ću uključiti što veći broj umjetnika iz Virovitice i ostatka Hrvatske. Uskoro nam na tribine dolaze i filmski redatelji (Biljana Čakić i Kristijan Milić) koji će, uz kratke isječke iz svojih filmova, govoriti o procesu stvaranja filmskog djela, glumci iz Zagreba, Rijeke i Osijeka, književnici iz Šibenika, Zadra, Opatije i Zagreba, glazbenici, likovnjaci i umjetnički fotografi iz cijele države… Dakako, dinamika i raznolikost Virovitičkih umjetničkih tribina, u prvom redu, ovisi o tome koliko ćemo dobiti iz gradskog proračuna, iz donacija i sponzorstva. Jer, iako su umjetnici doista skromna bića, svakako zaslužuju da im se plati barem minimalan iznos honorara, putni trošak i spavanje. Naposljetku, to je najbolje ocrtao britanski estetičar i sociolog John Ruskin: „ Lijepa umjetnost je kad ljudska ruka, srce i um, idu ruku pod ruku“.

Izvor: http://www.virovitica.net