četvrtak, 8. ožujka 2018.

Sonja Smolec | Žena sam


… i s visokim i s niskim potpeticama,
u haljini od svile i trenirci ofucanih rubova.
Mogu biti raspjevana kada šutim
i tužna kad pjevam, tajanstvena
kad djetetu pričam priče i prije njega zaspem
na jastuku koji miriše na lavandu i djetinjstvo.

Volim kad mirišem na proljeće
na frezije, jorgovan i cvijet divlje šljive.
Volim sa sjetom gledati otiske stopala u pijesku
koje je ispralo more, lizati sol s usana, udisati jod
a misliti na jesen i planine prekrivene snijegom.

Ne mijenjam se ni onda dok brišem prašinu
perem prozore ili čistim zagorene lonce
(svaka žena ima bar jedan takav)
ne mareći što mi se lak s noktiju ljušti
a ja zubima do krvi kidam zanokticu
jer nemam vremena potražiti škarice,
i svaki čas s nosa otpuhujem
nestašni pramen kose
u kojem svjetlucaju prve sijede…

… i onda kad se raščupana
jutrom gledam u zrcalo,
kad na oči podbuhle od migrene
i neprospavane noći
stavljam hladne obloge
pa laganim korakom odlazim
na autobusnu stanicu
krijući se iza doborojutro osmijeha
kako bih drugima uljepšala dan.


© Sonja Smolec iz zbirke "Pisma bez adrese"
Pobjednička pjesma natječaja kojeg je 2016. organizirao časopis "Književnost uživo".

Nema komentara :

Objavi komentar