Kolumne

ponedjeljak, 5. ožujka 2018.

Snježana Akrap-Sušac | Molim te, samo nemoj bijelu vjenčanicu


Bile su to prve riječi nakon što sam se pristala udati za njega. Iako sam skoro tri desetljeća maštala o jednoj raskošnoj, bijeloj kao snijeg, dugačkoj vjenčanici, sretna što se uopće udajem, kupila sam zeleni komplet. Bila je srijeda oko 14 sati kad smo se vjenčali, a grad je bio pust. To je bila njegova želja, a ja sam pristala i u mašti stvorila razdraganu gomilu koja nas posipa konfetama. Pogađate da sam željela stotinjak ljudi u velikom hotelu, ali sam pristala na skromnu večeru u malom  restoranu. I tako sam godinama pristajala na njegove ljubazno izrečene molbe. Kad sam se jednog jutra probudila, shvatila sam da moram žurno otići. Što se dogodilo - pitate se. Prvo sam ušla u kupaonicu koja nije bila moja. Prolazeći nečijim hodnikom došla sam u dnevni boravak i pitala se tko tu stanuje. Uplašena, brzo sam spakirala nekoliko svojih stvari i brzinom munje napustila taj nepoznati stan. Ubrzo me nazvao muškarac koji je tvrdio da je moj muž. Trebalo mi je dvije godine da ga prepoznam, tj. da vidim osmijeh na njegovu licu i da doista shvatim da je to on. Tijekom te dvije godine razdvojenosti umjesto u pidžami, spavala sam u dugačkoj bijeloj vjenčanici.

Nema komentara :

Objavi komentar