Slavica Gazibara | Slova

ja
koja sam vezala vrhove krošanja u buket
sol sa rane duše u oku krila
za zaostalom pticom ujesen
i grijala led u svome dlanu
a srcem dozivala prvi proljetni miris
pitam se
hladnoća dok ne jenjava
koga to ispraća svečano nebo
zabijeljeno procvjetalim zvjezdicama

i dok gledam gole krošnje
što ljuljaju se tako konačno prazno
razmišljam
jesu li se stare slike umorile
postidjele starosti
ocvjetala sjećanja
Gauss približio crti
nestajemo li mi to u razvodnjenim pikselima u bjelinu
i tješim se  da to su tek
pogrešna vremena

ma samo slova
da mi ne presuše