Kolumne

subota, 10. veljače 2018.

Milica Lesjak | Mister Dunjko


Kad se pred obiteljskom kućom  jednog od potomaka preminulog Ivana Dunjka zaustavio taxi, znali su da je stigao. Kuća je već bila puna rodbine, reklo bi se, po drugom koljenu, jer uz Ivana, pokojni su već bili stariji brat Stjepan i sestra Rozalija  Druga sestra Štefanija boravila je u nekom  domu za starije. Zbog poodmaklog Alshajmera, više nikoga nIje prepoznavala. Znalo se  da su Dunjkovi imali još jednog brata, ali je on još u mladosti otišao u Ameriku. Javljao se rijetko, a nakon smrti roditelja nikako. Tek tu i tamo dolazile bi neprovjerene informacije o njegovom mornarskom životu, ženama, kocki, boemštini na svim poljima. Nikad nisu saznali što je od svega bila istina.

Kad je najavio dolazak, uzbuđenje je bilo veliko, ali ne zbog nekih probuđenih rodbinskih osjećaja – kad nakon toliko godina dolazi stric, ujak, ili djed iz Amerike, što bi drugo moglo biti u pitanju, nego oporuka, podjela nasljedstva. Čak im ni njegova neugledna vanjština – izblijedjeli  šešir, pohabano odijelo, isto takav kofer, nije pokolebala očekivanja.

– Sigurno je jako skromno živio, bogatstvo mu je možda i veće  nego što se nadamo –  komentirao je najstariji bratov sin. Ostalima je to bio logičan zaključak.

Gostili su ga i „tetošili“ nekoliko dana, a kako Mister Dunjko nije ništa govorio, strpljenju im je došao kraj. Za ručkom već prve nedjelje, okupila se sva rodbina, gosta su posjeli na čelo stola s otvorenim pitanjem o svrsi dolaska. Nije njihov rođak bio glup čovjek, sve mu je bilo jasno, ali mu nije bilo lako naći riječi kojima bi iznio pravo stanje stvari srušio njihova nadanja.

- Djeco moja,  oklijevajući  obratio im se se Mister Dunjko.  Ne obogati se u Americi baš svatko. Ja nisam bogat, nemam nikakvu veću imovinu, ništa vam nemam ostaviti, došao sam tek da prije smrti vidim rodnu kuću, susjedovu livadu, potok Trnavu, Lovrin stari hrast, možda sam čak vjerovao da je i stara trešnja tete Mare živa , često sam je sanjao. Znam, pitate gdje sam bio do sada, ali tako vam je to – tek kad dođe starost, budi se u čovjeku  nostalgija za nekim vremenima prošlim.

Uslijedio je rodbinski šok. Žamor je prekinuo opet najstariji sinovac

– Dragi rođače, imamo mi previše naših problema, da bi se i o tebi brinuli. Nisi valjda došao kod nas umrijeti. Znaš, kod nas je i smrt jako skupa. Molimo te da ujutro napustiš našu kuću.

Nije sačekao kraj ručka. Spakirao se i odmah otišao. Bez pozdrava. Bez – Sretan put! Gdje je proveo ostatak nedjelje, nitko nije saznao.

Sljedeće jutro pojavio se na vratima turističke agencije,  ne bi li rezervirao kartu za povratak.
    
Boris je radio u agenciji. Kad je nazvao i rekao da bi doveo gosta na ručak i da će još nešto dokupiti ukoliko nije ostalo dosta od jučer, nije razmišljala o kome se radi. Opet se nekome prijatelju u odsutnost supruge ne uzima kuhača u ruke, mislila je. Na vratima ju je iznenadio mršavi starčić sa izblijedjelim šeširom,  isto takvim odijelom i pohabanim kovčežićem. Od svega olinjalog, odskakala je bijela košulja , leptir mašna i živahne prodorne plave oči. Blago se naklonio, a crvena ruža mu je skoro ispala iz ruku.

- Poštovanje gospođo, ja sam Dunjko, „ Mister Dunjko“. Dobro je zapamtila ovo „Mister Dunjko“. Čitavo vrijeme koliko je proveo među njima, to mu je bio neki zaštitni znak. O sebi je govorio u trećem licu, Dunjko mu je bilo prezime, a vlastito ime nije nikada izgovorio. Izvadio je vrećicu sa slatkišima, pružio djeci, a domaćici kutiju s par komada bižuterije. Govorio je „mekano“, hrvatski s engleskim akcentom, malo „fuflao“, očito zbog prednjeg zuba koji je falio. Ručak je hvalio i stalno ponavljao da je tako kuhala samo njegova mama. Kad je ustao da malo prošeta, Boris joj je ispričao cijelu priču.

- Imaš li što protiv ako ostane nekoliko dana kod nas. Znaš, njega će biti sram pred američkim prijateljima, ako se prerano vrati.

Normalno, složila se bilo je na tom licu nešto toplo, očinsko, nešto što zove da ga tješi i grli.

Nevoljno je pristao na ponudu, ali na boravak u kući, nikako. Zadovoljila ga je jedna pomoćna prostorija u dvorištu. Istina, imao je sav komfor, a što je najvažnije , nije imao osjećaj da je nekomu na smetnji.

Ostao je skoro tri tjedna.  Za njega kao da nisu znali. Kad su odlazili na posao, već bi se vraćao sa prve šetnje. Objedovao  bi  u obližnjoj kavani, tek bi im se tu i tamo priključio doma. O svom životu pričao je vrlo malo – o putovanjima, morima, boemskom životu, a to što je danas sam, nikoga nije krivio do sebe. Prepješačio je Međimurje uzduž i poprijeko, našao i neke prijatelje s kojima se povremeno kartao, ali su mu glavno društvo bila djeca. Nalazili bih ih na obali uličnog kanala kako otvorenih usta i razrogačenih očiju, gutaju  priče o brodovima i gusarima.

Kad su ga otpratili u zračnu luku, grlio ih je tako snažno, da su se čudili koliko je snage  u tim mršavim smežuranim rukama.

Nekoliko mjeseci kasnije, stiglo je pismo iz Amerike. Izražavala im se sućut povodom smrti dragog  rođaka. Tih par dokumenata, bilo je sve što je iza  njega ostalo. Među njima i zajednička fotografija za njihovim obiteljskim stolom.

- Moji dragi rođaci u domovini – pisalo je na poleđini. Ne sjeća se kad je to Boris snimio. Malo tuge zatitralo im je u srcu. Iako Mister Dunjko nije bio njihov rođak, očito je želio da jesu.

Još dugo je djeci na ulici bio inspiracija za igru. Glavni je uvijek bio „MISTER DUNJKO“. Čak su nabavili  šešir i neku staru aktovku. Nadalje  je radila mašta. I uvijek –  more, oceani, brodovi. Tko će sutradan igrati ulogu njihovog heroja, određivali su izvlačenjem slamčice.

Nema komentara :

Objavi komentar