Kolumne

petak, 9. veljače 2018.

Blanka Will | Crno zrcalo


Volio se katkad spustit u inspekciju, vidjeti izbliza što ljudi rade, što govore, što vjeruju, čemu se nadaju i tako. Vremenom postane dosadno tamo gore gdje na hologramima ispisanim po nebeskom svodu ionako vidiš sve al' nekako daleko, bez boje, okusa i mirisa.

Ušao je među zadnjima i spustio se u klupu. Misli su mu odlutale do nekih dragih lica koje je nekad tu znao slušati, i bi mu ujedno drago i žao. Manje ili više nezainteresiranim glasom, premda veoma svjestan vlastitog dostojanstva, velikodostojnik je uvježbanim pokretima i smjernom mimikom odrađivao prvi dio bogoslužja. Pri tom je slabo prikrivao nestrpljenje pred propovijed, gdje se svojim riječima valja nadovezati na Čitanje, koje je toga dana bilo po Mateju.

Zadubljen u misli gotovo je pao s klupe kada se dotada jedva čujan, pomalo unjkav glas dostojanstvenika prolomio žestinom da mu ni Savonarola ne bi bio ravan. Jedino što sadržaj bujice riječi ni u čemu nije podsjećao na revnost Savonarolinu, a nije se ni na koji način nadovezivao ni na Čitanje. Kao u nekom crnom zrcalu odražavalo se nešto dugo. Učinilo mu se da se zatekao se na posve krivom mjestu, zabunio ili zanio.

Staccato riječi parao mu je uho. Velikodostojniku su se na uglovima usana skupljali mjehurići pjene, lice mu se grčilo, riječi izlijetale zajedno s kapljicama pljuvačke. Sreća što su oni u prvim redovima bili dovoljno daleko od povišenog mjesta s kojega se govor zbiva tako da velikodostojnik ne bude doveden u neugodnu situaciju, jer moglo bi se dogoditi i da mu izleti zubalo, nikad se ne zna.

U čudu je promatrao preobrazbu.
Ovo nije moja kuća, pomislio je
prilično potreseni Bog.


Nema komentara :

Objavi komentar