Kolumne

subota, 20. siječnja 2018.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Velike promjene

Piše: Božana Ćosić

Dugo sam razmišljala što napisati, kako uopće započeti ovaj zapis, a da dočaram svoj novi život, da, novi život. Do jučer sam bila skoro posve neozbiljna i dosta neodgovorna osoba. Danas sam okrenula novi list...

Znate da sam preselila kod Hrvoja. O tome bih itekako mogla pričati, ali nisam se tek tako odlučila za taj korak. Prije svega sam dobro razmislila i ušla u zajednički život spremna na sve, od istinske ljubavi pa do nesuglasica i prepirki.

Svjesna sam da ne postoji veza ili brak bez nesuglasica. Svi smo mi pojedinci s vlastitim poimanjem života, ciljevima, željama i očekivanjima i upravo to daje posebnu čar, pa bilo bi dosadno da smo svi isti i isto razmišljamo. Tu su i moji roditelji koji nisu bili oduševljeni mojom odlukom, ali su je na koncu prihvatili i podržali me.

Znate da sam pronašla novi posao i da se Hrvoje i ja borimo za budućnost. Planiramo vjenčanje, a onda i stan zamijeniti kućom. To je veliki korak i zacijelo će nam trebati kredit, ali odlučili smo svemu pristupati hrabro i optimistično.

Znate i da s prijateljima ne stojim baš najbolje. Međutim vjerujem da će sve doći na svoje i da će biti kao nekada, dosta drukčije jer moram drastično smanjiti izlaske, ali ipak na jednoj prihvatljivoj razini.

A sada... sada je došlo još nešto što je sve, reći ću, podiglo na noge. Naime, trudna sam. Da, dobro ste čuli, trudna sam. Hrvoje i ja očekujemo bebu i to je vijest koja je zatekla sve redom, pa i mene.

Hrvoje je bio oduševljen kada je čuo, ali i u strahu. Nije mogao skriti strah koji ga je obuzeo. Dijete je velika odgovornost. Nismo premladi i neodgovorni, no svejedno ćemo morati dodati još jednu dozu ozbiljnosti. Osim toga, strah ga je kako će trudnoća proteći. Zabrinut je za mene, ali i svjestan da će morati stisnuti zube i biti uz mene na pravi način, a ne okovan strahom. Tata se isto oduševio, a onda isto prepustio strahu. Očekivano. Ali proći će ga. Tu je i moja mama koja je, unatoč tome što je medicinska sestra, na vijest reagirala grubo. Baš kao da sam neka klinka sasula mi je u lice hrpu nerazumljivih riječi. Ispalo  je da sam trebala paziti, da sam još premlada i nespremna, pa onda da sam nepromišljena i da nisam trebala preseliti kod Hrvoja. Stara priča. Ništa novo. Pa i nisam ništa drugo očekivala od mame. Uvijek je na sve moje odluke i ono što mi se događalo reagirala burno. Pa zašto bi sada bilo drukčije? Ali nije moja mama tamo neka vještica. Ne. Ona je samo previše zaštitnički nastrojena. Od rastave s tatom posvetila se meni i bila bih smeće kada bih rekla da nije bila uz mene i da mi je ikada nešto nedostajalo. Trudila se svim silama da mi bude dobro i da me „pošalje u svijet“ spremnu i zrelu. Ostala je jedna mrvica nerazuma, činjenica da će me vječno gledati kao da sam dijete i da ću vječno ostati njezina mala curica. Ne zamjeram joj, niti bih ikada, samo će morati kao Hrvoje stisnuti zube i prihvatiti neoborivu istinu: njezina mala Emilija više nije mala. Odrasla je, osamostalila se i spremna je na velike promjene.

Nema komentara :

Objavi komentar