utorak, 19. prosinca 2017.

Učini(mo) pisanje ponovno velikim


Kratki osvrt na godinu čitanja

Piše: Clara C.
                                           
Nikada nisam voljela čitati članke s preporukama knjiga. Uvijek si nekako mislim da je besmisleno voditi se za savjetima neke medijske osobe jer se gotovo nikad ne poklopamo u ukusima. Nekako si tada mislim „ok, frende, lijepo je što ti misliš da ja to trebam pročitati, ali mene to ne inspirira“. Umjesto toga, volim koncept spominjanja knjiga i stav „evo, ja sam to pročitala pa ti radi s tom informacijom što već hoćeš“.  S time na umu, ovim putem kratko opisujem što sam radila ove godine po tom pitanju.

Ova je godina za mene bila neloša, ali ne u skladu s mojim čitateljskim cijevima. Ako sve bude po planu, do kraja ove godine pročitat ću još šest knjiga. Time ću ispuniti svoj minimum. Prijeći ću prag svoje minimalne tolerancije, onako da na pitanje „kako si zadovoljna količinom pročitanih knjiga ove godine“  kažem „ma u redu je, sve je ok“. Kako ipak zadnjih četiri godine količinski čitam isto, pa između čitanja i neke druge aktivnosti u 90% slučajeva biram potonje,  a imam mogućnosti za više, sljedeće godine se namjeravam uozbiljiti i čitati onoliko koliko smatram da trebam.

I tako, zadnjih godina primjećujem neke trendove i faze u svom mikrokozmosu čitalačkih navika. 2015. godina bila je tako moja godina pojačanog čitanja publicistike. 2016. je bila godina čitanja domaće književnosti. U 2017. nisam primjetila ništa posebno. Bila je mješavina svega i svačega. I ovoga sam puta miješala nekoliko područja publicističkih izdanja, beletristiku i nekoliko žanrova i nežanrova unutar nje.

Puno sam, primjerice, čitala knjige o kreativnom pisanju, naročito američkih pisaca, i o izdavačkoj industriji. A jedna izvrsna naša je „Autopsija teksta“ Nebojše Lujanovića.

Rekla sam si nedavno da moram pročitati serijal o Harryju Potteru jer je to opća kultura i jesam prvu. Čitala sam ju, ruku na srce, prije trinaest godina isto, ali bilo je to predavno da bi samo tako odmah otišla na drugu. Voljela bih ih sve proći u rasponu od tri godine.

Otkrila sam da mi je SF odličan sa samo dvije pročitane knjige i da bih htjela otkrivati dalje taj divan žanr. Da mi je Žmirićev „Blockbuster“ najdraža hrvatska knjiga. Da mi je Tea Tulić najbolja hrvatska književica, što je zapravo ovogodišnjim „Maksimumom jata“ bio samo podsjetnik. Da mi se od hrvatskih imena za koje nisam znala sviđa Iva Hlavač. Cool je ta njena „Svi smo dobro“.  Počela sam otkrivati književni rad ljubimice moga srca, Maje Sačer.

Otkrila sam da je Orhan Pamuk pisac koji mi sjeda. Prije par godina dosađivala sam se čitajući „Istanbul“ i nikad ponovno imala želju za vraćanjem tom piscu. Ipak, u listopadu sam na preporuku čitala „Muzej nevinosti“ i baš me se dojmilo sve oko te knjige.

Da mi je Alice Hoffman draža od Alice Munro, jer jedna mi je samo objektivno odličan pisac, a druga je totalno ono što se meni sviđa u fikciji. Da obožavam svijet koji je stvorila Ivana Brlić Mažuranić. Da mi je Stephen King i dalje  netko tko mi je, ovisno o knjizi, „ništa posebno“ ili fantastičan, poseban i „to je to, volimtehvalatištopostojiš“ pisac. Konačno sam pročitala one zvučne knjige, klasike ili moderne klasike, poput „Epa o Gilgamešu“, „Vrlog novog svijeta“ i „Ubiti pticu rugalicu“  i njezin nastavak iz 2015. Da mi je Bukowski precijenjen, iako ga iz nekog razloga percipiram pozitivno i tako reagiram na njega. Da sam cijeli život krivo brijala misleći da mi se Neil Gaiman ne sviđa. Da mi je drago što znam engleski jer bih ostarila čekajući da u hrvatskoj netko prevede knjige koje želim (Razgovori s bogom 4 su izašli, ljudi! Kad će to na naše tržište? Ne bih to spominjala da ostale Walschove knjige nisu prevedene)

Nije bila godina u kojoj nisam zabušavala s čitanjem, iako to volim raditi.  To sam već rekla.

Nije bila godina u kojoj sam pročitala „Silmarillon“, iako sam mislila da bi to bilo super je bih tako u godinu dana (ako gledamo od prosinca 2016.) pročitala sve najvažnije Tolkienove knjige. Ono što u mojoj glavi znače najvažnije Tolkienove knjige su  serijal „Gospodara prstenova“, „Hobit“ i „Silmarillon“.

Nije bila u godina u kojoj sam čitala Kristiana Novaka. Da, ja sam u skupini onih ljudi koji još nisu. Ako ništa, bar sam bila na njegovom gostovanju.

Nije ni bila godina u kojoj sam pročitala neko djelo na talijanskom. I jako mi je žao zbog toga. Jedna knjiga od spomenutih šest s početka je na njemu, tako da ću bar malo spasiti obraz svojih čitalačkih ciljeva i afiniteta. To je definitivno nešto što mijenjam sljedeće godine.


P.S. Ipak sam uspjela napisati kratku kolumnu. Povećati broj takvih je isto bila jedna od mojih želja.

Nema komentara :

Objavi komentar