Kolumne

srijeda, 27. prosinca 2017.

Pavol Janik | Pozorište život


THE THEATER OF LIFE


Life which means only the theater –
such life we always wish to play.
If just now you’ve got a funny thought
change into your clown’s suit.

Life sways with us like a pendulum –
it runs from mud into a puddle.
It never is as it used to be
is a truth well-tried from age to age.

Time is like a glass filled to the brim
again and again it runs over.
It ourselves that step on our heels
and we wish to find the person inside us.

There are patches on curtain and the soul...
At the end death gives checkmate.
Yet it’s still worth playing the game,
you should be glad that at least you’ve existed.

Life has found a mirror on the stage –
it comes alive in it every night.
If something has lured into the theater
let’s move into ancient times.

Settle into your empty seat,
learn life by heart.
If you yawn during life
then ask for your entrance fee back.


DIVADLO ŽIVOT

Život, ktorý znamená len divadlo -
taký život chceme stále hrať.
Ak vám dačo vtipné práve napadlo,
prezlečte sa do klaunovských šiat.

Život nami máva ako kyvadlo -
do kaluže z blata uteká.
Nikdy nie je, ako predtým bývalo -
to je pravda vskutku odveká.

Čas je ako pohár po vrch naliaty,
odznova a stále preteká.
Stúpame si sami sebe na päty
a chceme nájsť v sebe človeka.

Na duši a na opone záplaty...
Na konci nám smrť dá riadny mat.
Hrať tú hru sa napriek tomu oplatí,
že si bol, raz budeš iste rád.

Na javisku život našiel zrkadlo -
každý večer ožíva v ňom zas.
Ak vás čosi do divadla zlákalo,
prenesme sa do pradávnych čias.

Zaujmite svoje prázdne sedadlo,
naučte sa život naspamäť.
Keby sa vám pri živote zívalo,
nechajte si vstupné vrátiť späť.

(1998)


POZORIŠTE  ŽIVOT

Život koji znači samo pozorište-
takav život bismo hteli da igramo.
Ako vam nešto smešno padne na pamet
presvucite se u klovnovo odelo.

Život nam maše kao klatno-
u kaljugu iz blata pobegne.
Nikada nije, kao što je bilo pre-
to je istina od pamtiveka.

Vreme je kao čaša napunjena do vrha,
ispocetka i stalno se preliva.
Sami svoja gazimo stopala
i hoćemo u sebi da nađemo čoveka.

Na duši i na zavesi zakrpe...
Na kraju nam smrt da mat.
Ipak se ta igra isplati,
jednom, bićeš sretan što si postojao.

Na pozornici život našao ogledalo
svake večeri oživi opet u njemu.
Ako vas nešto pozorištu privuklo,
prenesimo se u pradavna vremena.

Zauzmite svoje prazno sedište,
naučite život napamet.
Ako bi vam se u životu zevalo
tražite nazad novac za ulaznicu u njega.

(1998)

Nema komentara :

Objavi komentar