Kada se duša u snijeg obučei zakomeša usnule sapi,
hoće li itko na svjetlo dana
razasut' riječi kojima vapi
vatrena žena u tijelu straha,
i zatočenik vlastita puta,
ili će samo gdjekoji sanjar
posegnut’ rukom put božjeg skuta...
ne bi li ona podigla opet
vjeđu na kojoj ispliću vene
svjetionika tananu iskru
za zavjetrine zaboravljene
pa tako dati ptici do znanja
da su i njenim krilima tkane
one, što zviježđe odavna spozna,
putanje sreće zavjetovane...
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.