Zdravka Prnić | Va Labine

Ne stojiš na uglu kamene kalete
između sna i ptica šćućurenih pod lipom
Sedam je
Otkucava sa starog zvonika
Posljednja zraka sunca gasi se za crvenilom crjepova
titrajući na nepoznatoj frekvenciji u utihlom bokehu.
Večer je.
U zrcalu se njiše nemir iz druge šalice jasmina
Zatočen na okusnim pupoljcima
Za susjednim stolom odzvanja bučan smijeh
plavuše pod šeširom
Konobar se saginje i šapće niz vjetar
Plaćeno je
Niz granit odzvanjaju potpetice
Žamor iz restorana polako se utišava
kao zvučna kulisa na kraju filma
U prolazu vrškom jagodica dodirujem
kameni zid na uglu
na kojem je bokeh ispustio toplinu prije izgona
Luna sad caruje. Labin tone u san.
Samo sjene pjesnika lutaju do svitanja
ostavljajući snene tragove skrivene pod trepavicama
ili je to tek lepet krila probuđenih lastavica.