Kolumne

petak, 22. prosinca 2017.

Nada Vukašinović | Koja koza


Kraj je lipnja. Drvored procvalih ružičastih kestena na Črnomercu. Ilica se rumeni od sunca na zalasku. Ugodno je toplo. S Vrhovca i Zatišja, iz zelenih dvorišta, s laganim povjetarcem dolazi miris lipa. U restoranu Pivovare samo rijetki gosti, još nisu stigli maturanti iz 1975. na proslavu obljetnice.

Prve dolaze Melita i Goga. Prijateljski zagrljaj, izmjenjuju uobičajene rečenice

- Gle ista si Goga, niš se nisi promenila! Si bila u Grazu skoro, kak ti se samo šika;

- A vreme tak leti, kak da smo se prošli mesec razišli.

Stare prijateljice nastavljaju razgovor od zadnjeg okupljanja prije pet godina.

- Melita kaj smo mi dve opet prve došle? Svi buju došli v zadnji čas. Svi tak puno delaju, moš mislit!

- Svi jedva čekaju da se pokažu, kak su uspešni, kak još dobro izgledaju, kak su sretni. Celu večer bumo gledali fotke, vila, muževa na položaju, zgodnih najdražih supruga, dečice i kućnih ljubimaca. Ovo leto možda bu kakva jahta upala ili kakav bazen. Kaj ti misliš jel buju došli oni z Volovčice? Njima je to malograđanština, bezveze. Furt su bili protiv, i furt su se bunili. Ponašali su se kak da su oni zmislili egzistencijalizam i crnu boju.

- Sećaš se Gogić kak smo svaki petak markale, onu kak se ono zvala, narodnu obranu, obranu, obranu i zaštiu, tak nekak.

- Da, tak se zvalo, petak zadnji sat na kavi, Dubravkin put, kaj ne! Mogle bi se dogovoriti jen petak, ko nekad kaj veliš?

- Baš bi mogle, kaj ne!

- Tak ti je to moja Gogić. Ak oni z Volovčice dojdeju buš videla pak traperice i crne dolčevite, niš zato kaj je lipanj. Uvek su posebni. Zbog njih nismo nit na maturalac otišli. To je za njih bil hoštapleraj. Firenca nam je propala! Al tri dana planinarienja po Japetiću za njih je bilo super! Sad me još štreca v nogama kad se toga zmislim. I meni ti je moja Goga već zlo od toga. Zadnji put sam si rekla : - Melita fertik, ne buš više išla na te bedastoće! To ti je zadnji put da si došla! A viš, danas sam prva tu i čekam da se gospoda ukažeju. Zna se ko bu došel zadnji. Kak i u gimnaziji. Sećaš se! Tak da se svi okrenemo i pogledamo ju, od glave do pete. Namazana kak larfa, hodajući kič, ma kaj kič, strašilo! Tak prostački na sebe nametati celi ormar! A kaj češ, tak je valda moda tam, v tim Sesvetama. Lova do krova iz birtije curi, al stil i kultura draga moja, to je nekaj skroz drugo. Karolina mi je rekla da oni tam nemaju ni koncertnu dvoranu, ni galeriju, niš? Si ti Goga bila kad v Sesvetama?

- Kak bi, pak tam tramvaj ne vozi, kaj ne! Tramvaj ne vozi, al kaj će njoj tramvaj, buš videla sad najnoviji tip mercedesa.

U žaru razgovora nisu primijetile komešanje i užurbanost. Ulazili su ljudi s instrumentima. Pojavio se i nasmiješeni konobar. Počelo je naštimavanje instrumenata i razglasa.

- Melitica ti buš samo kavu dok ih čekamo? Onda dobro, a ja bum kavu i šeri. Od zadnji puta imam ti puno toga pripovedati. Valda ne bu muzika tak treštala kak zadnji put. I kaj su samo svirali? Diletanti! Celi vikend sam aspirine pila. Ko ih je dogovoril? Stara moja, jedva sam čekala da te vidim. Ovo ti je za roman! Kaj da ti velim, koja sam ti ja koza bila, i kak sam sve te gluposti popila. Velike reči. Obečanja, cveće, poruke, pisma. Praf m i je moja mati rekla: „Gogić, ti si takva hlebinka i ne buš dobro prošla!“ Pa te priče o prijateljstvu! Moš si mislit muško-žensko prijateljstvo. I gde je sad sve to?  I kaj ja imam od toga? Mogu se slikat! Pisal je da se bu vrnul i da bu pol godine tu bil, a pol tam, znaš več kako to ide. Sit vuk, koza cela. I sve štima. Pisal je tak lepo: meni sve možeš ispripovedati, kome buš ak ne buš meni, ja bum te razmel, meni možeš verovat. Nekakve cveteke je slal. Slike nekavog potoka ili reke od tam, kaj ti ga ja znam. I ja kak sam uvek bila bedaček, morala sam mu baš sve ispripovedati. Kak je bilo i kak je sad, i kak bi htela da bu. Al sad vidim niš od toga! Sad si mislim da nije on nekakav vampir? Kaj ti misliš o tome? Morti se hrani emocijama? Morti ima kakvu bolest? Trpa sve u sebe, uspomene, događaje, emocije, kak one tabletice u boji.. Posle svega, niš. Najemput muk, tišina, nema ga više, zatamnilo se sve.

- Gogić, kaj si se ti nečem drugom nadala? U tim godinama sve ti je tak napuhano. Svi bi nekaj, a ne znaju kaj bi. Nekakvu promenu. Samo slatke reči i niš drugo. Morti si se nadala kakvoj šetnji i držanju za rukice. Nema ti tu više emocija, samo interesi. I kaj ti o njemu prav za prav znaš? Nikaj! Kaj si znala? Nikaj.

- Znala sam ja njega, znala Melitica, al kad, davno. Bil je rocker kak i drugi, sviral je gitaru. Bil je zgodan dečko, hipi, vozil se okolo na vespi. To ti je bilo prije neg je otišel vu tu emigraciju, bil je dečko iz kvarta. I zakaj je baš on moral otići? Kak su drugi ostali?  Svi su se dobro snašli i dobro se namestili. Kupili su si tvornice, izdavačke kuće, vile, dućane kojekakve. Za njega tu ni bilo mesta. Rekel je:“ Moje su moralne vrijednosti drugačije, meni je Hrvatska iznad svega, ja imam savjest.“

- Gogić, tak ti je rekel pa gde takvi rasteju? To ti ja sad prvi put čujem. Bil je v emigraciji, a niš si ni zel, ni vlast, ni vilu, ni direktorsko mesto! Ak te dobro znam, a znam te, sigurno si ti nekaj zaribala. Kaj si naredila? Kaj si mu rekla? Ti si njega splašila, ziher!

- Mislila sam si srodne duše, sudbina, i te stvari, pisala sam mu svaki dan. Hranila sam ga pričama, kak Šeherezada. Rekla sam mu da dođe sim, da bumo skup. Kak se to samo na mene napikne? A sad, kak da nigdar niš ni bilo. Amnezija, rupa u sećanju.

- Danas ispada da ti je lakše najti srodnu dušu, neg početak selotejpa. Počneš z nekim pripovedati i več si mu rame za plakanje i srodna duša. Toga imaš kak žutih mravi v zadnje vreme, kaj ne! Gogić, a kaj si doma naredila, kaj je bilo s tvojima?

- Je pak kaj, niš ni bilo, i sva sreča da je to sam tak prošlo. Ne smem se ni zmisliti kaj je sve moglo biti. Moglo je biti kak posle vihora. Moglo nas je biti koje kam.

- Gogić taj je tip posebne fele, nekakva posebna cveba i taj ti se bu vrnul, ziher, buš videla. Nije ti on kak drugi. Nekaj ga je sprečilo, nekaj mu se dogodilo. Zapamti kaj sam ti rekla. Drugi put buš imala vesele vesti. To ti je ziher. Niš se nemoj deprimirati to ti je samo nekakva faza.

Društvo se počelo prikupljati. Prva je stigla organizatorica susreta Vesna i s popisom maturanata stala pored vrata. Zagrljaj, osmijeh i kvačica pridošlici na popisu.

- A, Goga, evo i naše škvadre. Viš, viš ko je bil na dijeti. A neko si je tvornicu maznul u privatizaciji. A tek ovi s sunčanim naočalama, kaj nisu videli da je sunce zašlo? Tak se vole naslikavati i sve ti je jasno kad ih vidiš. Daj molim te poglej si Vesnu, pa kaj je to balerina? Kaj ona niš ni zapamtila na baletu, ne zna praf ni hodati, furt se popikava i na ravnom.

- Evo i naše najbolje raske! Nemrem verovati pak je z gipsom došla! Ma, koja žena!

-  Bar si nije morala kupiti nove cipele!  Sad bu i muzika zatreštala i svetlo se zgasilo. I dobro da je tak, bar ne bumo slušali priče od prije pet let, a ne buju ni albume stavljali na stol. Izgleda da je škvadra sva na broju, zdrava i vesela, skockana baš kak se šika.

Ooo, ovo je nekaj novoga! Oni z Volovčice nisu došli u trapericama!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.