Kolumne

petak, 8. prosinca 2017.

Mislav Pasini | Strava je jezivija na otoku s kojeg bijega nema


Razgovor pripremila i vodila Sandra Pocrnić Mlakar

Mislav Pasini produktivan je pisac horora i fantasyja i mnogi ljubitelji žanra dobro poznaju njegove naslove Blackout i Sumrak razbijenog uma. Kao poznavatelj filmske produkcije i stripova, a po zvanju profesor književnosti, pisanjem se bavi vrlo ozbiljno, ali i rado eksperimentira. U svom novom romanu „Zimska priča“ Pasini se vraća se hororu, a radnju smješta u otočko mjesto u kojem grupa tinejdžera istražuje zagonetne smrti i tajanstvene nestanke. Mislav Pasini piše mladenački zaneseno i s lakoćom postiže atmosferu strave i užasa na nevelikom otoku na kojem odrastaju njegovi glavni likovi. Na rubu nadrealnog, kao da se dvoumi hoće li priču zavrtjeti u mašti koja otvara više mogućnosti ili spustiti na zemlju i okončati u svijetu objašnjivog, Pasini nas u svojoj „Zimskoj priči“ vodi na doba dječaštva u kojem je sve moguće i svijet se svijet istražuje s čuđenjem i širom otvorenih očiju.

Odakle ideja za „Zimsku priču“, horor roman o dječacima koji istražuju tajanstvene smrti na svom otoku? Koliko je u „Zimskoj priči“ autobiografskih elemenata?       

Ideju za roman imao sam odavno u sebi. Nekako je rasla, no nisam našao pravi način da priču stavim na papir. Čak sam je bio i počeo pisati, i uveo sam sav taj snijeg u fabulu, no ideje su me odvele dalje od same priče. Iz ideje snijega stvorio sam „Urghove kronike“, s time što sam samome sebi bio obećao da ću se ovoj priči kad-tad vratiti. No tih pet-šest stranica tadašnje još neimenovane priče nisu bile ni približne ovome što je ukoričeno u finalnom izdanju „Zimske priče“. Tako da kada sam počeo s pravim radom, sve što sam imao do tada, izbrisao sam. Inače, imao sam i jako dobar vjetar u leđa, jer izdavač je naručio teen roman od mene.

Što se tiče autobiografskih elemenata, ima ih uvijek u svakom djelu, premda ih više držim za sebe. Dok sam pisao knjigu jesam se prisjetio nekih stvari. Kao klinac polazio sam pojačani engleski kod časnih sestara, i tamo me je jedna od njih tako neugodno ubadala svaki puta svojim otrovnim jezikom oko činjenice da nemam oca, jer sam vanbračno dijete. Naravno da ti to kao djetetu smeta, i dapače, s vremenom ta se rana samo produbljuje, i nije ti jasno zašto takva osoba vadi takve stvari. No kako odrastaš, shvaćaš da je sve oko toga nebitno, a vrijeđanja koja si tada pretrpio samo govore o karakteru osobe s kojom si bio u doticaju. Kasnije to prođe, zaboravi se. Druga sitnica koja mi sada pada na pamet bila je da me je kao dijete jedan svećenik izbacio iz crkve jer sam u nju ušao s Marvel stripom pod rukom, a tome u crkvi nije mjesto, bio mi je rekao strogo. Takve sitnice iz djetinjstva spominjem u romanu. 

U „Zimskoj priči“ dovodite u pitanje sliku otoka kao zabačenog mjesta u kojem se ništa ne događa, već tajanstvene i čak nadnaravne prijetnje vrebaju iza svakog ugla. Zašto ste svoju „Zimsku priču“ smjestili na otok?

Na ovo pitanje može odgovoriti svatko tko je svoje prve životne dane proveo na otoku, onako negdje do svoje šeste godine, poput mene. Živio sam kod bake koja rodom nije bila prava otočanka, već je zbog mog odrastanja i čuvanja došla na otok jer mi je majka bila prezaposlena u svojoj firmi, a očinske figure nije bilo. Nije postojao pater familias koji bi mogao uskočiti kada ti treba, tako da te neke stvari koje opisujem u romanu i jesu istinite, a može ih potvrditi svatko tko je to prošao. Na primjer, usred zime živjeti na otoku, pa završetak dana dočekati u kino dvorani, pri čemu se nakon završetka filma po gadnom vjetru, kroz podivljalu šumu vraćaš kući. Ili kada prolaziš sa svojim društvom kroz kale prepune napuštenih kuća sa urušenim krovovima, i kroz čije se odvaljene prozore vide bršljani i korijenja koja su uspjela probiti nekadašnji sobni pod. Takve slike bude maštu, a neke od tih kuća i dan danas izgledaju isto, same, napuštene i nekako su na prvi pogled, pune duhova. Otok je mjesto koje se u prvu ruku uzima zdravo za gotovo kao turistička meka, ali kada se spuste ljetne zavjese i kada se prazni pozornica, zimska scena može probuditi i neke druge osjećaje koji su podatni za žanr. Otok je sam po sebi odvojen, još kada je promet u prekidu, osjećaj je još i gori. I sam čovjek, kada izgubi dodir s vanjskim svijetom, postaje otok. Ovo ne znači da je moj pogled na život na otoku loš, dapače, pojedinci su se tamo snašli daleko bolje od nekih drugih koji žive u gradu. No, ako mi treba opis ljudske izolacije i gubitka samog duha, tada između grada, sela i otoka biram otok. Zašto? Jer s otoka jednostavnog bijega nema…

Istraga koju poduzimaju dječaci budi sjećanja na klasike domaće književnosti za tinejdžere kao što su Ivan Kušan i njegova Uzbuna na Zelenom vrhu. Koji su pisci vaši domaći uzori? Koji su pisci za mlade formirali vaš književni ukus i usmjerili vas prema studiju književnosti?

Predrag Raos je jednom rekao: „Ako želiš biti dobar ljubavnik, ne moraš postati ginekolog!“ Tako je i sa mnom. Iskreno… ne znam koga bih izdvojio. Nisam baš previše čitao domaće autore za djecu. Nekako sam se izgradio sam. Gledao sam filmove koje sam htio, čitao stripove koje sam htio, budio maštu na svoj način i to je bilo to. Prva knjiga koja me se ozbiljno dojmila bila je „Cujo“ Stephena Kinga, i to zato jer se njena reklama nalazila u jednoj strip reviji iz mojeg djetinjstva, i nekako sam poželio da se i sam bavim pripovijedanjem baš nakon što sam si nabavio knjigu, koja je u to vrijeme za moju nonu bila uistinu preskupa.

Ne znam koliko je „Zimska priča“ dječji roman, možda i ne baš u tom podžanru. To je više horror misterija za svakoga, bez obzira na dob. Knjiga je to za koju smatram da je se može čitati baš kao prava zabavna književnost.

Studij književnosti nisam upisao da bih bio pisac. Više su me u to vrijeme zanimali začudni životi pisaca, a pisao bih vjerojatno i bez završenog studija, no diploma koju dobiješ ipak je kruh, naravno, ako imaš sreće pa je kapitaliziraš. Ali kada si blizu petnaest godina na školskim zamjenama postaješ sit samoga sebe. Da se ponovno rodim, valjda bih studirao nešto drugo. Teško je o tome govoriti. Studij književnosti u zemlji u kojoj posla u branši nema, i u vremenu kada je djece u školskim klupama sve manje zapravo je apstraktan studij.

„Zimska priča“ povremeno doista izaziva jezu jer vrlo uspješno postižete atmosferu straha, prijetnje i neočekivanoga. Koji su strani pisci vaši uzori u pisanju horrora?

Uvijek isti. Stephen King, H.P. Lovecraft (njega sam gutao kao tinejdžer), a i Clive Barker uvijek ima svoje mjesto u mom srcu. Pa, ako ćemo iskreno, i Barker je imao fazu autora za mlade; sjetimo se primjerice njegovih „Kradljivaca vječnosti“, a tu je i Neil Gaiman; ima i on štošta za reći u ovom podžanru. Uglavnom, čitam puno, što zbog struke, a što zbog svog osobnog rada. Na  mom ormariću je trenutno biografija Pink Floyda, s kojom se odmaram između čitanja ozbiljnijih knjiga, ali što ti je profesor književnosti koji ne razumije pop kulturu, a „Floydi“ su u kulturi i bez predznaka pop.

Afirmirali ste se kao autor koji piše fantasy, horror i trash. Nakon nedavnih „Urghovih kronika“, „Baba mi je Maur“ i „Zimske priče“ koji je vaš sljedeći projekt? Hoćete li se vratiti svom svevremenskom junaku Urghu?

Da, inspiracija me je uistinu poslužila u zadnje vrijeme, jer sam u kratkom vremenskom roku objavio tri romana. I da mi je netko rekao da ću u tome uspjeti, pomislio bih da se taj šali. Pa, sada ću uzeti malo odmora, i premda nikada ne mogu jasno sebi odrediti što je iduće što ću raditi, mislim da ću kada obnovim svoje mislene snage ponovno krenuti na put sa svojim Urghom i početi s radom na nastavku „Urghovih kronika“.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.