petak, 8. prosinca 2017.

Lorena Kujek | Deprogramacija





Dok se bujna vegetacija stapala
s ledenim brežuljcima
okovanim vječnim injem-
odlučih prespavati ovu eru,
utonuvši u hibernaciju prapočela.

Obgrljena jesenskim povjetarcem razaznajem podalju siluetu nedefiniranih satkanosti.

Uskovitlano lišće zbori spjevom iscijeđene insomnije,
usput dovikujući pokoji stih koji odiše magičnom nesputanošću.

U pauzama između naleta aritmije nevoljko mistificiram električne impulse pozamašnih aludiranja propasti.

Zapošljavam moždane stanice da odgonetnu smisao učestalih kušnji,
ali se one kriomice šćućure do polutke racionalizirajućih hipoteza,
ne puštajući me na miru
sve dok prisilno ne proglasim poraz.

Unutar bespuća intelektualnog kapaciteta potičem krajnji pothvat samoaktualizacije,
što je dakako, neprestano oblikovanje gline stihovitih gradacija,
koja se učas transformira u emulziju ukupnosti proznih izraza.

Promovirajući naznake kontraindikacija pretjeranih razmišljanja,
navodim činjenično stanje komplementarnih apsurda.

Ponaosob gledajući uzburkane zareze, uviđam dubinski jaz raspredajuće točke na margini papira,
koja naoko nastoji otpustiti zapečaćenu migrenu.

Godinama funkcioniram kao službenica proročanskih riječi,
opisujući raznorazne paralize sna kroz kaleidoskop fluentnih uspješnosti,
ne mareći za razjapljene pogrde neinformiranog stanovništva.

Spotičući se o podmetnuto kamenje,
otresam prljavštinu pokrpanih skuta,
apostrofirajući anđeoski trijumf nad močvarnim zapetljajima.

Božanskim posredništvom odgonetnuh fenomen življenja,
odlučivši bespogovorno slijediti elipse Njegovih kreacija,
što me usmjeravaju ka obasjanom teritoriju ubiranja zasluženih plodova.

Uistinu, spoznati iskonsko odredište Odisejevih lutanja,
enormna je verifikacija ubogih vjernika.

Nema komentara :

Objavi komentar