nedjelja, 17. prosinca 2017.

Andreja Malta | Budna sanjam


Budna sanjam dok si ujutro umivam lice, dok pijem crnu jutarnju kavu onako gorku bez šećera i palim prvu dugu, tanku cigaretu, dok se spremam na posao, dok otključavam auto, sjedam i palim motor, dok vozim po prepunoj prometnici, dok hodam prema uredu, budna sanjam dok palim računalo, odgovaram na pozive, smješkam se strankama, ispunjavam formulare, za vrijeme pauze ispijam drugu kavu, paleći drugu dugu, tanku cigaretu tog još jednog beznadnog dana, nanizanog u ogrlici od školjaka koje smo zajedno skupile u plićaku jednog vrelog ljenijeg dana, dana bez početka i kraja, budna sanjam dok umorna krećem prema domu, kasnije kupujem namirnice u prostranstvima prevelikog hipermarketa s mnoštvom reklama, dok spremam ručak postavljajući još uvijek dva tanjura, iako sam svjesna da ću jesti sama, budna sanjam dok perem suđe, dok ispijam treću crnu kavu i palim treću dugu, tanku cigaretu tog istog dana, dok vješam netom opranu robu, među kojom je i tvoja žuta majica oslikana s mrljama krvi, nikada dovoljno oprana, budna sanjam dok u tek rođenom mraku palim bijelu svijeću kao i svaku večer od kada te više nema, malena moja draga. Budna sanjam dok liježem na počinak i  kada zatvorim oči ispred sebe vidim tvoje malešno tijelo, ispod guma velikog sivog automobila ležećeg u krvi, budna sanjam dok ponovo iz sjećanja  izvlačim  tvoj zadnji uplašeni vapaj: „Boli me, mama!“ Budna sanjam tvoj sprovod koji je bio nalik nijemom, do srži bolnom pretužnom filmu, budna sanjam dok polako zatvaram od plača crvene beživotne oči, budna sanjam san bez snova, ušuškana ispod toplog pokrivača mirisa tvoga, budna sanjam tvoje malene ručice oko moga vrata dok ti dijelim mekane puse pred san.

I tako iz dana u dan, budna sanjam i sanjati ću malena moja, sve do onoga dana dok zauvijek i ja ne zaklopim svoje pretužne, isplakane oči.

Nema komentara :

Objavi komentar