Kolumne

utorak, 5. prosinca 2017.

Ana-Marija Posavec | Posljednji valjani trzaji postmoderne kroz baranjsku proznu prizmu: Dino Pletikapić, Seksting. Metafizika misli, 2017.



Prvijenac baranjskog autora Dine Pletikapića, podijeljen u četrdeset i dva poglavlja s prologom, pobjednički je tekst s Anonimnog natječaja za najbolji neobjavljeni prozni tekst na hrvatskome jeziku osječkog ogranka Matice hrvatske 2016. odine, objavljen 2017. Formalno nekonvencionalan za nalet i obim popularne proze, koja je u posljednjem razdoblju na svjetskoj, pa i hrvatskoj književnoj sceni u vidnom usponu, Seksting. otvara i budi pomalo uspavane postmodernističke tehnike pri formalnom oblikovanju priče, iskorištavajući vizualno-verbalno umijeće svojstveno objektnoj, teškoj, ponekad i hermetički zatvorenoj poeziji postmoderne.

U romanu autor priču gradi na temeljnom motivu – uvredljivim SMS-porukama koje pristižu na mobilni uređaj (nekog) primatelja, na koje nema odgovora. Već na kraju se prologa pripovjedaču, što najavljuje pisanje – odnosno, zamišljaj i rekonstrukciju onoga koji uvredljivi sadržaj šalje kroz tekst, zametnuo svaki trag.


To pri formalnom oblikovanju otvara medijsku integraciju u prostor proznoga teksta, ali i problematiziranje uzroka koje dovodi do određenog ljudskog ponašanja. Pri rekonstrukciji, dakle, samom zamišljaju i pridavanju identitetskih slojeva pošiljatelju/pošiljateljici – ovaj prozopis zahvaća duhovno, etički i moralno bolesnu, što se najbolje iščitava u medijskom diskursu, izobličenu zbilju i potvrđuje metafizičkom, nadosjetilnom, možda čak i impulsiranjem intuitivnoga u – snagu Misli. Poigravanje oblikotvornim strategijama teksta uočljivo je već pri samim naslovima poglavlja; u tekstu su česta nabrajanja sa svrhom stupnjevanja i postizanja konačnoga dojma, prisutne su izlomljene rečenične konstrukcije te vizualna rješenja u stilu grafikona te promjene fonta riječi u rečenici zbog naglašenosti odskakanja od ostatka teksta.

Tekst, zasićen tendencijom za estetskim dojmom u formi, ne zasjenjuje manje sadržajni literarni nanos. Problematiziranje ega, ponosa, frustracije, ljudske taštine, seksualne gladi, straha, sreće (ili njezine neosvarenosti), novca, titule, (ne)uspjeha, oholosti, igranja uloga, podražaja koji bivaju definirani uspostavljenim obrascima, problematiziranje davanja značenja situacijama ili stvarima, zaboravljenim obećanjima, životu straha i smrti ljubavi – samo su neke od preokupacija reflektiranih kroz Seksting. Usuđujem se, možda neprecizno, ali hrabro ustvrditi da je Pletikapićev roman ona vrsta proze koja iznova, možda i među posljednjima, kroz mogućnost analiziranja kategorije performativa (iskaz je dio izvođenja nečega, a ne samo izgovaranje nečega) propituje filozofiju jastva; fiksira se na moguću proizvodnju identiteta pripovjedača, kao i na mnogostrukost psiholoških profila te nakana pošiljatelja, uzroka koje prethode posljedici – poslanim porukama u kojima agresivnost i uvreda šeću rukom pod ruku. Istinitost se u takvim tekstovima, jasno je, ne propituje; iako je odnos takvoga teksta s pojavnom zbiljom odveć snažan, neupitan.

Ozbiljno koketiranje s postmodernom na izmaku Pletikapić ne iskazuje bijegom u nadrealno; čak štoviše, on realno(st), našu stvarnost, prikazuje u njezinoj nadrealnosti, potvrđuje joj da je nadišla sebe te da je humanizam pod opasnošću da ga se misli takozvanom slabom mišlju (koju problematizira G. Vattimo).

Seksting.
je stoga prozopis alarmantne dijagnoze mikro priče pojedinca te refleksije na makro priču društva u globalu, formalno i sadržajno potvrđen – na osebujni baranjski način, a čitateljskoj će se publici približiti i legitimirati tek kroz otvorenu svijest o prihvaćanju snage formalnog oblikovanja, koje odabirom potvrđuje i pojačava - sadržaj.

Nema komentara :

Objavi komentar