Kolumne

utorak, 7. studenoga 2017.

Učini(mo) pisanje ponovno velikim


183 razloga za vjerovanje u čuda

Piše: Clara C.

Vjerujete li vi u čuda?

Zaista, u čuda, u prava čuda?

U vile i čarobnjake, djedbožićnjake i duhove iz boce. U hobite, patuljke, u životinje koje govore. Možda u praktičnu vjerodostojnost predizbornih obećanja. Ili možda samo u jednu stvar, a ta je jedna dovoljna : da sutra, ili već danas, tko god da jeste i o čemu god se radilo, može biti bolje?

(Ili, da odem korak dalje ubacujući referencu koje sam se upravo sjetila, ne da samo može biti bolje nego, „može biti lijepo“, kao što kaže naslov nove knjige Jana Bolića)

Nekoliko je opcija. Dovoljno dugo živite da vas je okolina učinila cinicima, ili onime što je popularni eufeizam za to – realistima. Možda biste htjeli vjerovati u njih, ali ne možete se oteti dojmu da se ona mogu događati samo drugima. Možda ste pak oni koji bespogovorno vjeruju i istima svjedoče. A možda ste netko tko bi, uz prstohvat magije knjige o kojoj ću govoriti, to uskoro mogao postati.

Vjerujem li onda ja u čuda?

Pa, kredibilitet riječi „čudo“ je diskutabilan. Ono u što vjerujem su prirodni zakoni kreacije. Vjerujem da svaka akcija nužno rezultira istovrsnom reakcijom. Vjerujem u onu „kako siješ, tako ćeš i žeti“. U onu „što zračiš, to privlačiš“. Ako je sve to istina, a jest, postoje li onda čuda o obliku u kojem ih mi definiramo ili samo logični odgovori na prvi dio prethodnih premisa?

To me unatoč, stvarno volim riječ „čudo“. Prekrasna je, nije li?

„Dogodilo mi se čudo!“, „Nećeš vjerovati, ispalo je pravo čudo!“, „Bilo je to čudo.“. Emocija uzbuđenja kojom izgovaramo ove rečenice sve nas podsjeća na one najbolje trenutke u životu, neočekivane obrate kad se sve preokrenulo na bolje, naglo ili postupno, svejedno. Kako da onda budem ona koja ne voli govoriti da vjeruje u čuda?

Ako me ništa drugo ne može uvjeriti u to, odsada ću se uvijek moći sjetiti da imam najmanje 183 razloga za to.

Knjiga „Vjerujem u čuda“ Ane Bučević puštena je u prodaju čini mi se, početkom rujna ove godine. Vjerujem da većini koja će ovo čitati ne treba previše objašnjavati tko je Ana Bučević, a u slučaju da vam je ipak promaknula, trenutno je najprodavanija hrvatska publicistička autorica, između ostalog. Najnovija knjiga koju je objavila zove se „Što (ni)je ljubav“ i još je uvijek nisam pročitala, ali znam da nam je i ovdje priredila štivo u kojem ćemo uživati. Knjiga „Vjerujem u čuda“ je objavljena pod njenim imenom, ali je zapravo sastavljena od priča ljudi koji su joj slali mailove za ovu incijativu.

Priča počinje negdje u prosincu 2015. kada je Ana na svom Youtube kanalu objavila video u kojem priča kako joj se ostvario jedan san, čudo, a to je da dijeli pozornicu sa svjetski poznatom Lisom Nichols na seminaru u Ljubljani. Tada je negdje, ako ne baš i u tom videu, predložila da joj ljudi šalju priče svojih ostvarenih čuda. Kako je to ispalo puno veće i divnije nego što je očekivala, došla je na ideju da se od tih mailova napravi knjiga. Kako je ovo u stvarnosti bilo puno ljepše od mog šturog objašnjenja ovdje, toplo preporučujem da pogledate videe Ane Bučević na tu temu slijedom kojim su objavljivana ako vas zanima više o tome.

I tako, poslala sam i ja nešto što sam tada imala reći na tu temu i od toga su prošle gotovo dvije godine.

Kroz to razdoblje tu i tamo bi došle obavijesti o statusu u kojem je trenutno izdavanje knjige, ali naravno, nismo puno znali. Negdje u tom procesu je odlučeno da će zbog velikog broja pristiglih priča biti izdane dvije knjige. Nisam ni sama više sigurno je li to bilo „više od tisuću“ ili „na tisuće“ priča.

Prije nekoliko mjeseci objavila je video u kojem objašnjava kako naravno, neće sve priče moći biti objavljene i tada sam znala da moja sigurno neće, jer mi je izgledalo da je ta struktura i pristup kojim sam išla malo čudan. Odnosno, svi su ljudi koliko mi je tada bilo poznato iz priča koje su povremeno objavljivane na društvenim mrežama, imali lijepu linearnu strukturu i razrađeno tijelo teksta. Ipak, imala sam na umu kako ću si nakon ljeta, kad dođem u Rijeku i budem imala pristup trgovini Školske knjige, obavezno kupiti te divne knjige.

I tako, desetak dana nakon te migracije, odlučim otići u spomenutu knjižaru i škicnuti knjige. Iako sam bila apsolutna neuvjerena u mogućnost da bi se moja priča mogla naći unutra, odjednom sam dobila poriv da izlistam knjige u potrazi za imenom, onako nabrzinu. Uzela sam prvu knjigu i izlistala ju, gledajući samo imena. Mojeg nije bilo. Vidjevši da ga nema, impulzivno sam uzela knjigu „Vjerujem u čuda 2“ i otišla s njom na kasu, smatrajući kako je neprilično ponašanje da istu stvar iscrpnog listanja ponovim s drugom knjigom i da će me zaposlenica stvarno čudno gledati u tom slučaju.

Ne znam ni sama zašto sam bila tako znatiželjna u vezi te knjige i imena koja se u njoj nalaze, da sam po noćnom svijetlu, pa čak i preko pješačkog prelaza (sve u redu, nije bilo automobila i bilo je zeleno svijetlo) čitala ta imena ljudi. I dogodilo se, u jednom sam trenutku stvarno ugledala svoje ime u toj ekipi.

I od tog trenutka, upustila sam se u pustolovinu čitanja priča drugih ljudi koji su promijenili svoje živote radom na sebi i primjenjivanjem principa svjesnog kreiranja vlastite realnosti.

Pustolovine ljudi koji su odlučili podijeliti svoja čuda i vjeru u život. Ima svakavih priča i životnih iskustava. Zaljubljivali smo se na najljepše načine, ozdravljivali od bolesti, zatrudnijeli u „nemogućim“ uvjetima, bogatili se, upoznavali prijatelje, postajali sretniji, cjelovitiji i više svoji. To je knjiga uz koju se smije, plače i i biva inspiriran. Najviše su mi ostale u sjećanju priča u kojoj je djed jedne djevojke ozdravio na prekrasan način, kao i priča žene, koja mi je osobno bila najbolnija za pročitati, koja je zbog ovrhe živjela s 300 kuna mjesečno i hranila se s osam kuna dnevno.

Svaka od ovih knjiga, „Vjerujem u čuda“ i „Vjerujem u čuda 2“ košta 40 kuna i može se kupiti u knjižarama Školske knjige. Cijena je takva zato što knjiga nije izdavana zbog profita, nego tek toliko da se mogu pokriti troškovi izdavanja. U slučaju da ipak dođe do zarade, tiskat će se i „Vjerujem u čuda 3“ s pričama koje se ovaj put nisu našle vani. Moja priča se nalazi na 199. I 200. stranici druge knjige. Isprike ako nekome spojlam. Tu nas je sto osamdeset i troje, a prva tek čeka moju kupnju i čitanje.

Ono što mi posebno znači što sam dio toga jest to što su ovo naše stvarne priče, naši stvarni životi i naša stvarna čuda. Naša stvarna ljubav, naše stvarne duše. Svaka čast fikciji, ali život je život.

Uostalom, nisam li ja ona osoba koja voli citirati izvornu inačicu Mark Twainove izjave : „Truth is stranger than fiction.“ ?

Nema komentara :

Objavi komentar