Kolumne

četvrtak, 16. studenoga 2017.

Suzana Matić | Ja sam ista kao i prije


Samo su sada možda neka druga vremena
Noću te stavljam na uho, kao školjku
Ne volim kad šutiš, a nisam sigurna sanjaš li
Danju sam onda jednako nedospavana, baš posve jednako
Snena
Probudi se!, mislim u mrak
Ruka je tvoja moja slamka spasa
Doturi mi je sunce u zoru
A ja sam onda, tom zrakom, u tom danu
Spašena
Za stolom nam režem voće

Tvoje su usne četvrtine jabuka
Ne skidam koru s njih
Tajna mog zdravlja, sav okus je u njoj
A ja sam, pa znaš i sam
Čak i u špricanim jabukama prilično
Neumjerena
Gledam
Prosuo si sve koštice jedne bezukusne dinje po podu
Ali ja sam tvoj zadnji mak na konac
I još – romantik na ovom svijetu
Mene si morao uloviti u zraku
I ne znam tko tebe tamo drži
Ali znam da sam u tom trenu
U istom jutru bila i drugi put
Spašena
Gutam južne plodove, ali sitim se samo sokova
I znam da ću ostati gladna, posve
Neutažena
Moja glad je trajna, zato nikad ne jedem
Ali sad barem više nisam
I teškom žeđi
Oslabljena
Ti kavu spremaš u mlijeku
Iskipit ću ti, ako me zaboraviš
Ja ti naprosto nikad ne smijem biti dugo na vatri sama
Ostavljena
Tvoje su riječi kocke šećera
Ne stavljam ga u svoju ovisnost o crnoj
Ali jedna je ipak u gorki vrtlog prošle srijede
Tvojom srebrnom žlicom
U zadnji čas
Ubačena
Znaš kupit ću ti nož za maslac, to ti nedostaje
I jesti ću s tobom kruh i u kineskom restoranu
Jer ja sam od tebe i metabolički
Promijenjena
Zbog tebe bih čak mogla zavoljeti slatko
Ti otvaraš sladoled da puca kao šampanjac
Pa dok se subota pjenuša gledam te kroz bijelo vino
Zanesena
Omamljujućom spoznajom o posve crvenom posve
Opijena
Jel znaš da grožđe pinot noira ima tanku kožu
Da je lakog tijela i osjetljivo na sunce
Da ga treba stalno čuvati
Pitam te, bez riječi
Tvojim vrućim dodirom nepovratno
Opožarena
Eto, vidiš da sam ista kao i prije
Da sam u posve iste dijaloge – sebe protiv sebe
Dok, kao, tebi govorim
I dalje nerazmrsivo
Zapletena
Ja sam ista kao i prije
Ja sam u tebe baš posve jednako

Nema komentara :

Objavi komentar