a rasla sam sporo
polako sam izašla iz trgovine mirodijama i šećerom
poslije boravka u bolnici i upale pluća
i operacije
a zrele trešnje pod bolničkim prozorom
samo sam gledala mjesec dana
to sam vrijeme shvaćala ko kaznu
trebam li reći da su trešnje moje najdraže voće
a kazna i krivnja ... od kršćanske ikonografije bježim
trebam li i to reći
i ulicu su asfaltirali za to vrijeme kad me nije bilo
i konačno
sam zakoračila iz djetinjstva
nisu mi simpatični baš svi koji su imali važne role
ali zar je to sad bitno, dušo moja
naš pas spava, naša su djeca poprilično velika
u neke muzeje još nismo kročili
dušo moja
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.