Kolumne

subota, 25. studenoga 2017.

Miroslav Pelikan | Krugovi lijeve i desne strane


Karlo Konti i danas je nezadovoljan bespoštedno, grčevito gužvao papire različitih formata s tek započetim crtežima, pripremajući se za ciklus ulja, koji je već dugo odgađao, uvijek se opravdavajući svakodnevnim obavezama jer od nečega se mora živjeti i napokon preživjeti u ovim opakim , nesmiljenim vremenima.
Ništa ili gotovo ništa nije mu polazilo za rukom. Linije koje je izvlačio kontinuirano su se odupirale i kretale prema samo sebi znanim točkama, otimajući se i uspješno bježeći izvan dosega njegove ideje.
U posljednje vrijeme razmišljao je o seriji slika s dominantno prekriženim linijama, koje bi se jasno opažale u nekoliko razina.
No, linije se nisu dodirivale i presijecale, onako kako je želio.
Tek na rijetkim pokušajima poneki sraz linija dao je naslutiti, kako bi se ponešto ipak moglo dogoditi.
Rezultat cijeloga jutra bila je tek poveća hrpa odbačenih zgužvanih papira iza njegovih leđa.
Odgurnuo se od stola i ustao naglo.
U tome trenutku jednostavno nije znao što učiniti. Prići prozoru i pogledati dolje, niz ulicu, možda ugleda detalj koji će mu se učiniti zanimljivim ili otići u malu kuhinju atelijera i popiti čašu mlake vode ili bolje, pola čaše bijeloga vina ili iznova sjesti za stol i početi crtati i opet se mučiti, trpjeti vlastitu nemoć.

Naime, Karlo Konti, akademski slikar, star četrdeset i dvije godine, s tek dvije, ne odviše zapažene samostalne izložbe, izdržavao se povremenim poslovima oko uređenja scene na lokalnoj televiziji, uglavnom zanemarujući slikarstvo.
Godinama je bezuspješno pokušavao realizirati, napokon naslikati jedan seriozan ciklus ulja, samosvojan i osebujan i koji ne bi po ničemu sličio drugima i bio bi novost. No, naravno, ništa od toga se nije dogodilo.
Ispočetka je vrlo teško podnosio nepodnošljivo razočarenje, ali vremenom se navikao na stalno prisutni gorki okus neuspjeha i nekako kao da ga više nije ni zamjećivao iako je nedvojbeno osjećao njegov neugodni miris pravilno raspoređen u cijelom volumenu atelijera.
Pa ni ovi današnji pokušaji, koji se tek u naznakama obećavali, na kraju mu nisu ponudili ništa osobito. Nastala je tek poveća nakupina zgužvanih papira. Pomislio je, šteta toliko uništenog dobrog i skupog papira. Ipak, pomalo je bio zadovoljan, radio je predano cijelo prijepodne, ne odmičući se od radne površine stola, kontinuirano se suočavajući s podmuklom bjelinom papira.
Ustao je odlučno s idejom koja se je sve jače uobličavala, odustani, nije ti prvi put.
Osvrnuo se i pogledao nakupinu loptica od papira. Doista ih je snažno zgužvao pretvarajući ih u skoro pravilne kugle s tek poneki rubom koji je smjelo izvirivao, nepokoran.
Pokupio ih je i bacio u koš.
Zapravo, možda je ovo najbolji trenutak da se pozabavi čišćenjem atelijera i izbaci iz njega sve suvišno, sve ono što mu nikada više neće trebati a toga je mnogo.
Cijelo poslijepodne prekopavao je po brojnim ladicama i policama, žustro bacajući umalo cijeli njihov sadržaj. Tek kratki pogled bio mu je dovoljan, baciti ili ostaviti.
Navečer je sa stanovitom skepsom pregledao preostalo, nekoliko ulja iz davnih vremena, dvije, u stvari tri mape crteža, pet nedefiniranih skulptura.
Iste se večeri riješio nekoliko do vrha napunjenih plastičnih vreća, bacivši ih sa sadističkom radošću u spremnik za smeće.
Polako se uspinjao prema atelijeru, osjećajući sasvim jasno, kako se riješio golema tereta koji ga je godinama bezdušno pritiskao, gušio. Ušao je nekako s oprezom u poluprazni atelijer, pomno pregledavajući dio po dio, zid po zid. Dobro pročišćen, mrmljao je zadovoljno.
Te je noći usnuo čudan san, nalazi se u nepoznatom prostoru, jednostavnih oblika i praznog volumena.
Sjećao se, san je dugo trajao a on je samo stajao usred te praznine, nepomičan.
Idućeg jutra, srećom je imao nešto obaveza na lokalnoj televiziji. Mučeći se s produkcijom, koja nikada nije imala dovoljno sredstava, rješavao je nagomilane probleme, unaprijed im se radujući, barem nije mislio o svom jadnom slikanju i praznom atelijeru.
Obaveze su ga zadržale do kasnog popodneva, osjećao je tiho zadovoljstvo, obavio je dobro sve što se od njega tražilo i očekivalo, dapače, prije koji sat je potpisao novi ugovor o suradnji.
Ipak, poslije ovako dobrog dana možda bi se mogao suočiti s pustinjom atelijera. Mogao bi poslušati malo glazbe. U garsonijeru, u kojoj je decenijima živio, nije mu se žurilo.
Odabrao je nekoliko snimaka klasične glazbe iz različitih razdoblja i sjeo u udobnu fotelju u kutu atelijera nasuprot jedinog velikog prozora i prinio ustima čašu s bijelim vinom.
Prvi tonovi sljubili su se s finom aromom vina, opuštajući ga.
Tek kasno navečer začuo je prigušeni zvuk kapanja, ustao je i iznenađen ugledao usred sobe, na podu, nekoliko većih mrlja, krug do kruga. Nije ni opazio da vani kiši.
Kao da su se krugovi nadomještali, promatrao ih je Karlo iznenađen, kao da su slijedili jedan drugoga.
Tu postoji neki red, unutarnja logika, pravi ustroj.
Obrisao je pod, srećom je kapanje prestalo, krov je izdržao, no morat će ga dati popraviti i to već od prvog većeg honorara.
Naravno, kada imaš atelijer u potkrovlju, nije čudno kada se nešto ovako desi.
Dok je čistio pod i pregledavao strop, Karlo je razmišljao o neobičnoj povezanosti krugova.
To će biti novi ciklus, niz slika s različitim veličinama crnih krugova na bijeloj podlozi. Izložit će ih u dva reda, posjetitelji će najprije ugledati dva niza, s lijeve i desne strane a zatim i stupiti između njih. A slike s krugovima, one bi se morale okretati, slijedeći svoju nevidljivu kružnicu.
Potpisat će se kao Conti a ne Konti, možda bi dobro zvučalo Carlos Conti, ne, bolje je Karlo Conti, mogu ga zvati KC.
Sjeo je za stol i brzo počeo skicirati krugove u nizu, najprije posve male pa sve veće da bi onaj posljednji gotovo posve pokrivao cijeli prostor crteža, tek u kutovima se opažala bjelina, govoreći, kako je ipak riječ o krugu.
Cijelu je noć grozničavo radio, da bi pred jutro izdvojio za lijevu stranu deset crteža rastućih krugova i za desnu stranu, dvanaest krugova, kontinuiranog smanjivanja,
Da, deset i dvanaest, na formatima, sto puta sto dvadeset centimetara.
Ime ciklusa se samo nametnulo, Krugovi lijeve i desne strane.
Nikada se ovako snažno nije veselio slikanju.
Relativno je brzo odredio različite veličine rastućih i smanjujućih krugova, za lijevu i za desnu stranu.
Najprije je bijelom bojom prekrio deset platna lijeve a zatim i dvanaest platna desne strane.
Odustao je od ulja, akril je bio puno pogodniji, brži.
U nepuna dva tjedna, završio je dvadeset i dvije slike u akrilu, potpisane s Conti.
Krugovi lijeve strane bili su označeni rimskim brojevima, od jedan do deset, a Krugovi desne strane arapskim brojevima, od jedan do dvanaest.
Večeras je zgusnuto poredao slike, po prvi put i bio je zadovoljan viđenim i s lijevom i s desnom stranom i s rastućim i sa smanjujućim krugovima.
Slike će postaviti na držače i moći će se okretati poput propelera.
Srećom po Karla, ugledna Gradska galerija imala je posve neočekivano u idućem mjesecu prazni termin, pozvani autor nije dovršio najavljene RADOVE.
Kustos Gradske galerije nije bio pretjerano oduševljen ciklusom Krugova, no bilo je nešto u tim stranama, lijevoj i desnoj.
Kada je Karlo postavio slike i pokrenuo rotaciju Krugova lijeve i desne strane, kustos je s određenom dozom neugode, osjetio iritantnost izloženih slika. Cijela instalacija doimala se izazivački, netrpeljivo.
Otvorenje je prošlo mlako, bez ikakva uzbuđenja s malo uzvanika i žamora, sve dok pomalo pripit, kritičar Dnevnog lista, s čašom u ruci nije sam započeo vrtjeti slike, neprestano hodajući od jedne do druge, pokrećući iznova njihovo kruženje.
Zamolio je tada Karla, neka on kontinuirano vrti slike dok ih on pomno promatra, svaku stranu posebice a zatim kao cjelinu, neprestano prazneći čaše, šuteći.
Karlo je sa strahom promatrao ukočeno kritičarevo lice.
Ovaj je ispio još jednu čašu i sasvim tiho rekao.
-Da, da.
I otišao.
Ujutro je Karlo odmah kupio najnoviji broj Gradskog lista, no o izložbi ni riječi, pa ni sutra, niti prekosutra.
Tek četvrti dan, Karlo je pronašao kritičarev osvrt, popraćen s dvije ilustracije, Karlovom fotografije i izvrsnom snimkom cijele instalacije Krugova.
Dok je čitao tekst Karlu je postalo neugodno, osjećao je znoj svugdje po tijelu.
Kritičar je više pisao o sebi, no o izložbi je doslovce rekao na samome kraju, fenomenalno, hrabro i uzbuđujuće. Iskreno je kaže napisao kako je začuđen erupcijom moći koja se rijetko viđa, pitajući kako nismo već prije zapazili nesvakidašnji, neobuzdani talent Karla Contija., kreatora Krugova lijeve i desne strane.
Naravno, reakcija na kritičarev osvrt bila je puna galerija posjetitelja s ponekim diskretnim upitom kustosu, kakve su cijene ili molim vas broj telefona gospodina Contija ili kada mi možete ugovoriti susret s umjetnikom ili najavite slikaru neka me posjeti ili kada se slike mogu odnijeti ili mogu li se kupiti pojedinačno ili samo lijeva ili desna strana ili pak zajedno?
Zaredale su većinom vrlo pozitivne kritike u drugim medijima, brojni razgovori na nacionalnoj televiziji i radio postajama. Istodobno je dogovoren produžetak izlaganja Krugova u Gradskoj galeriji te nekoliko nastupa kako u domovini tako i u dvije galerije u susjednim zemljama.
U tom razdoblju Karlo je po vrlo dobrim cijenama u potpunosti ispraznio atelijer, naime, sva ulja, crteži i skulpture prodao je što muzejima, galerijama i nizu pojedinaca.
Posrećilo mu se i sa ženama, upoznao je a s nekima se neko vrijeme ozbiljnije družio, uživajući u novom životu, bez ikakvih ograda, neštedimice.
Preselio se u lijepi, otmjeni stan u Visokoj ulici i uredio atelijer u istoj zgradi, u potkrovlju.
No, već mjesecima ili možda duže, ni sam nije znao, nije povukao niti jednu liniju, nije zaprljao prste bojom.
Uopće nije osjećao potrebu za slikanjem, crtanjem. Nije ga zanimalo ništa što je bilo vezano za bilo koji element umjetnosti.
Opijen je bio lijepim ženama koje su se najprije izdaleka divile njegovom opusu Krugova a zatim i njegovom tako složenom karakteru, njegovoj blagosti i finoći i neobuzdanom temperamentu koji je ponekad graničio s grubošću.
Ipak se nekako otrgnuo svemu tome i započeo raditi, pa kako bude, mislio je, na ciklusu Prekriženih linija u ulju, u srednjem formatu, kako je isplanirao.
Ciklus se vrlo sporo ukazivao, sukob, sučeljavanje dominantnih linija tegobno se razvijao.
Ipak, tijekom te godine uspio je zaokružiti ciklus Prekriženih linija u trideset i tri slike, sve istih formata, pedeset puta sedamdeset centimetara, ne osvrćući se previše na učinjeno, na kraju krajeva, on je Karlo Conti, stvaratelj impresivnog ciklusa Krugova.
Izložba Prekriženih linija postavljena je ubrzo u prestižnoj Nacionalnoj galeriji, odmjereno raširena u cijelosti lijevoga krila na prvome katu.
Kritike su bile korektne, pristojne i prijateljski intonirane. Puno veće zanimanje izazvala je vijest kako je Nacionalna galerija po nepoznatoj cijeni, samo se pretpostavljalo koliko je visoka, otkupila ciklus Krugova lijeve i desne strane i uvrstila ga odmah u stalni postav suvremene umjetnosti.
Slijedila su brojna putovanja s postavom Prekriženih linija. Konti je i dalje čest medijski gost. U tim se prigodama dobro snalazi, osobito pazi kako se ne bi ponavljao.
No s gorčinom je shvaćao, teško prihvaćajući spoznaju kako se posve odvojio od slikanja, bio je bez ikakve ideje, ništa mu nije padalo na pamet, bio je potpuno suh, prazan.
Počeo je odlaziti u Nacionalnu galeriju promatrajući iz raznih kutova postavljeni ciklus Krugova, dodirujući slike, jednu za drugom, rotirajući ih, izazivajući zanimanje prisutnih posjetitelja koji su se iskreno divili performansu umjetnika.
Karlo je očekivao kako će ti česti posjeti, kad-tad, ipak uroditi sasvim izvjesnim rezultatom jer Krugovi će mu pomoći da se vrati slikarstvu.
Dugo, dugo je hodočastio u Nacionalnu galeriju no Krugovi su ostali nijemi i nisu mu ništa rekli.
Slijedili su nizovi dana kada je samo sjedio u prostranom atelijeru promatrajući oko sebe, iščekujući da ponegdje ugleda neku, jedva vidljivu sitnicu koja će potaknuti iskru zanimanja u njegovom zamrlom tijelu.
Nakon beskrajna sjedenja u atelijeru, provodio je brojne noći, vrlo aktivno sudjelujući u zabavama, opijanju, ne bi li napokon probudio nešto, bilo što u sebi.
U tom besmislenom razdoblju posjetio ga je inženjer Mates, po malo i sam slikar, predloživši mu sljedeće.
-Gospodine Konti, vaš bi ciklus Krugova mogli spojiti na struju i to tako da se slike mogu rotirati sve zajedno u jednom pravcu ili svaka posebno ili opet istodobno sve zajedno ali svaka u svom pravcu okretanja.Instalacija bi postala živa.
Pristao je, pristala je i Nacionalna galerija.
Ubrzo je Mates na temelju svoga plana elektrificirao ciklus.
Prvo lijeva, pa desna, istovremeno se okrećući jednako a zatim svaka slika zasebno.
Doista, ciklus je na čudesan način oživio, djelovao je poput živog bića, živog stroja.
Karlo je zadivljeno promatrao rotiranje slika i već idući trenutak stupio između lijeve i desne strane.
Iznenada je osjetio, neočekivanu, čudnu, neprepoznatljivu slabost, ubrzano reagiranje srca, cijelo mu je tijelo treperilo, znoj ga je oblio.
Panično se ogledavao dok su se slike vrtjele i zadnje što je ugledao bilo je nasmiješeno lice inženjera Matesa, gledao ga je začuđen dok su Krugovi lijeve i desne strane polako isisavali njegovu snagu, hraneći se svojim tvorcem.
Za nekoliko dana Karlo se probudio u bolnici, jedva se prisjećajući što se dogodilo.
Liječnici su mu samo obzirno rekli kako je na jedvite jade preživio veliki šok i kako može biti sretan što je uopće živ i kako će se morati dugo i strpljivo odmarati.

Nema komentara :

Objavi komentar