Kolumne

petak, 17. studenoga 2017.

Mira Jungić | A vjetra nema



Treperim k'o lišće breze na vjetru.
A vjetra nema.
Zbog tebe sve je.
Zamotaj moju dušu u zagrljaj
i strepnju među dlanove stavi.
Ugrij tu pticu bez krila
toplim dahom svoje ljubavi.
Svaki stih moj, riječ
i svako slovo, u sebi istinu nosi.
A ja sanjam...
Tebe više nema.
Ne mogu biti tvoja jedina
u ovom danu, sivom kao pepeo
mrtvog srca.
Ne mogu biti ni tvoja zvijezda
u mrkloj noći sjećanja
pa da ti osvijetlim put.
Ali znam,
bila sam nekad jedna jedina
u tvojim mislima
              i  jedina u tvome srcu...
I dalje...
dušo moja...
treperim k'o lišće breze na vjetru.
A vjetra nigdje nema.
To samo tuga šapuće...

Nema komentara :

Objavi komentar