Julijana Adamović | Kao i kod većine pisaca, u tekstovima ima i autobiografskih detalja, ma koliko tvrdili da ne

Razgovor pripremila i vodila Gordana Malančuk

Julijana Adamović je rođena 12.09.1969. godine u Bačkoj (Srbija). Po zanimanju je socijalni pedagog. Magistrirala je dječju i adolescentnu psihijatriju.

Do sada je objavila više romana. Zbirka priča "Kako su nas ukrali Ciganima" (SN Privlačnica Vinkovci, 2007.), nagrađena je nagradom "Kiklop" 2008. godine, za najbolje debitantsko djelo, nagradom "Ivana i Josipa Kozarca" za najbolje Slavonsko djelo, te je ušla u finale književnog festivala "Galovićeve Jeseni", na temu "Dvojni identiteti". U prosincu 2009. godine, u izdanju VBZ-a Zagreb, izašla je zbirka kratkih priča "Konzerviranje", a tijekom 2011. godine dobila je stipendiju Ministarstva kulture RH za djelo u nastajanju pod radnim nazivom "Da ti pamet stane" koje je izdano 2013. godine u nakladi Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade. Zbirku kratkih priča za djecu "Dnevnik sivog mačka i druge priče" izdala je Naklada Jurčić, Zagreb, 2013. godine u suautorstvu sa Sergei Chatgris (iza pseudonima se krije Patrik Atanasovski, njezin tada jedanaestogodišnji sin). U istoj nakladi, 2016. godine izlazi njena treća zbirka priča "Glineni anđeli".

S književnim djelima za djecu, uvrštena je u katalog hrvatske literature za djecu i mlade na Frankfurtskom sajmu knjiga 2013. godine. 2015. godine, objavila je i zbirku poezije "Sunce na šalteru" u nakladi Semafora Zagreb.

U listopadu 2013. godine, na natječaju za najbolju kratku priču koju je raspisala Gradska knjižnica Samobor, pričom "Božica i važne stvari" osvojila je prvo mjesto. Objavila je i nekoliko stručnih radova i osvrta, te ilustriranu brošuru za djecu žrtve/svjedoke u sudskom postupku "Luka na sudu" . Proznim djelima zastupljena je u brojnim skupnim zbirkama i na portalima "Booksa", "Dekameronblog", "Ajfekt", "Kišobran", "In Mag", "Art-Anima", te u književnom časopisu "Vijenac".

Kolumnistica je na Tportalu, a živi i radi u Vukovaru.

Julijana, kada ste shvatili da imate dar pisanja, i kako su izgledali vaši počeci spisateljske karijere?

Nisam sigurna da sam to uopće shvatila. Bit ću iskrena, još uvijek povremeno sumnjam i prilično sam nesigurna. Kad listam svoju prvu zbirku, ne shvaćam zašto je većini mojih čitatelja i dalje najdraža. Toliko toga bih danas drugačije. Možda nisam u pravu, ali mislim kako je dar samo dio priče. Ostalo je mukotrpan rad, za koji često nemam dovoljno vremena, a ni koncentracije.

Vaši tekstovi obiluju temama problema svakidašnjih ljudi... zašto ste onda malo poznati nama čitateljima?

Možda zato što nisam toliko darovita, koliko ste sugerirali u prvom pitanju. A možda i zbog činjenice da nisam zanimljiva "velikim" nakladnicima, dijelom i jer sam se politički prilično "outala", a stavovi koje zastupam često nisu na liniji koja je kod nas mainstream. Ljudi teško odvajaju autora, od osobe. Nemojte me krivo shvatiti. Ovo nije kukanje, niti poziv da se nešto promijeni. Samo hladan rez po mojoj književnoj zbilji. U zadnje vrijeme mi to čak i odgovara. Dobijem stipendiju i pišem. Kad završim tekst i ne nađem 'velikog' nakladnika, nađem 'malog'.

Smatrate li da bi se za vas više znalo da živite u Zagrebu gdje je 'žiža' svih važnijih književnih zbivanja?

Da, možda je i to jedan od razloga zašto me nema. U svakom slučaju, sigurna sam da bi mi Zagreb donio, ako ništa drugo, onda češća gostovanja po knjižnicama.

S obzirom na vaše preseljenje iz Srbije u ratom razrušeni Vukovar, kako ste prihvaćeni tamo?

U Vukovar sam se doselila nakon duljeg boravka u Zagrebu. Točnije, početkom 1999. godine. Od sugrađana sam, barem tako mislim, prihvaćena odlično. Nisam jednom ustvrdila da su Vukovarci iznimno tolerantni ljudi, ma što vam se zbog postupaka pojedinaca, činilo. Kad je lokalna vlast u pitanju, zaobilaze me. Možda zato što ja tu i tamo ne zaobiđem njih. Tome su razlog moji javni istupi, osobito kolumne na Tportalu. No, tu cijenu rado plaćam.

A zašto Vukovar?

Zato što sam dobila posao u struci, lakše riješila stambeno pitanje i vratila se u Grad u kojem sam se školovala i imala prijatelje i rodbinu. Napokon, neko mora živjeti i u Vukovaru.

Osvrnut ću se na roman Ivane Bodrožić "Rupa", gdje vas nije opisala kao pozitivnu osobu i pisala je, o vama, bolnim temama. Koliko je to utjecalo na vas, vaš život i koje su posljedice tih napisanih riječi? Kako ste reagirali na sve to?

Nije ona opisala mene, već se koristila aluzijom na moje prezime i mojim privatnim podacima i prilikama, koje je inkorporirala u posve drugi lik. A taj lik je ocrnila. Pri tome je bila prilično trapava, zlonamjerna i nemaštovita. Demonizirala je posve realnu osobu, ne razmišljajući o posljedicama svog projekta. Da sam to tada prešutjela, vjerojatno bih imala koje uredničke ruke i kurtoazno poznanstvo više, ali, eto, nisam. Biti pisac ne znači biti oslobođen ljudskosti i odgovornosti. Ta je priča za mene završena. Ivani želim sve najbolje. Nisam zlopamtilo, ali sam naučila kako je posve normalno da ljudi pamte. Idemo dalje.

Znači, niste se dali omesti zlim riječima, nego i dalje pišete i radite po svom. Jeste li ikada razmišljali napisati autobiografski roman, ili barem što se događalo običnim ljudima u Srbiji tijekom domovinskog rata u Hrvatskoj?

U pričama često provučem Bačku i prilike u njoj. Ima ponešto i o sudbinama iz tih vremena, ali tek usputno. Više pišem o vremenu poslije rata i onome što je ljudima ostavio: bolesti, nepovjerenje u svijet i druge ljude i umor. Kao i kod većine pisaca, u tekstovima ima i autobiografskih detalja, ma koliko tvrdili da ne. To su uglavnom crtice, stanja i osjećaji, ali nikad u cijelosti istiniti, jer koristim fragmente, u procesu pisanja ih nadograđujući ili im dajući posve drugi tijek. Zadnjim tekstom sam otišla korak dalje. On je prilično moj: bipolaran, arhaičan, naturalistički, a pun nadrealnog. Samo ću reći da se ne bavi Domovinskim ratom. To je tema koja ipak zahtjeva da se prizemljim i napokon napišem nešto bez "fantaziranja", kako bi to rekla moja prilično kritički nastrojena eksperimentalna čitateljica (majka).

S obzirom na to da ste kolumnistica Tportal-a, obazirete se na sva društvena i politička događanja u Hrvatskoj. Koliko je vaših osobnih iskustava i stavova, upleteno u vaša književna djela? Što nam želite njima poručiti?

Na pitanje o osobnim iskustvima sam dijelom odgovorila. Bez vlastitih stavova ne možete, sve i da hoćete. Možete se truditi, ali oni će vam procuriti na lakat. No, ono što sa sigurnošću mogu reći, svoje junake uglavnom ne lišavam ljudskosti. Nekako ih volim i razumijem, bez obzira na poteze i osobine koje sam im "prišila". Tako je to i u životu: ljudi zbog stava koji vam se ne sviđa ili pogrešaka koji čine, nisu u potpunosti zli i nevrijedni. Možda je Mile W. Bubreg iz priče o silovanjima u ratu jedini lik prema kojem nisam imala trunku razumijevanja. Mnogima je mučnina koju sam osjećala i izbacivala pišući tu priču, teško probavljiva. Ali, zaista, pitam vas, kako o grozotama i brutalnosti pisati, a ne biti brutalan?

Dobitnica ste brojnih književnih nagrada. Daju li vam one poticaj za većim književnim dostignućima?

Ne baš brojnih, ali neke sam dobila. Kiklop mi je svakako bio poticaj da ozbiljnije shvatim pisanje. Nagrade ne treba shvatiti previše ozbiljno. Pravi žiri će biti vrijeme nakon naše smrti. Koja knjiga ostane živa, zavrijedila je priznanje.

Čime se bavite kada ne pišete?

S obzirom na to da se pisanjem bavim kad ne radim sve ostalo, možda bi bilo previše da sad stanem nabrajati. Strukom, djecom, gubljenjem vremena na društvenim mrežama, čitanjem, gledanjem TV-a i sve manje vrtom i sportom. Trebala bih poraditi na tome da pametnije gubim vrijeme, iako, tvrdim da niti jedna minuta života nije uzalud potrošena. Uvijek nešto otkrijete, naučite, zaboravite, iskoristite.

Što je sljedeće iz vašeg pera?

Roman. Ponešto sam o njemu već rekla. Uglavnom, započela sam ga prije par godina, pa ostavljala po strani i bavila se nečim drugim. Jedno vrijeme sam čak razmišljala da odustanem od svega (što mi ne bi bilo prvi puta). Teško je kad se bavite određenom temom, a onda se odjednom pojavi netko sa sličnom pričom. No, to smo riješili. Ne bih o kome i čemu se konkretno radilo, ali bih samo napomenula da me je kolega, kao što je to činio nebrojeno puta do sada, ohrabrio. I dovršila sam tekst. Sad preostaje "poliranje" i ono najteže u procesu – pronalazak nakladnika.