Kolumne

nedjelja, 12. studenoga 2017.

Denis Kožljan | Karmak Makarti: Krvavi meridijan ili Večernja rumen na zapadu


Čitajući Kafkina djela, ne samo za obveznu lektiru, mogla sam njegovu definiciju o dobroj knjizi primijeniti na jedan američki roman naslova "Krvavi meridijan" ili "Večernja rumen na zapadu" autora Cormaca McCarthyja.

Naime Kafka kaže: "Knjiga mora biti sjekira za zamrznuto more u nama" a što bi značilo da sve ono što smo pročitali treba nedvojbeno u nama ostaviti neki trag, tj. ne zabaviti čitaoca već promijeniti ga iznutra. A upravo će se to zasigurno dogoditi svakom onom čitatelju koji u ruke uzme ovaj neobičan roman, u prvi mah mogli bismo pomisliti da je to možda i neki horor po žanru zbog mnogih nasilničkih scena koje lede krv u žilama. No, onda ćemo se, sve što budemo dalje čitali, uvjeriti kako je to neka kombinacija "bit" stila i "srednjovjekovnog", a možda i zbog toga što knjiga nema zapleta, nema ni unutarnjeg opisa likova a ima mnoštvo krvavih scena ubijanja, silovanja, skidanja skalpova. Pa možda je najbolje konstatirati kako je to jedan krvavi kontekst "snuf" vesterna.

Kafka je dakle jako dobro znao što želi svojom definicijom dobre knjige reći i usmjeriti ljubitelja ovakve vrste romana na čitanje, napose jer nas "Krvavi meridijan" dobro drma, zastrašuje, drži u nekoj slici nasilja i igri egzistencije.

Scene mučenja, ubijanja, u vrijeme američko-meksičkog rata na samoj granici, lome svakog onog tko želi pročitati ovu specifičnu knjigu. Vrijeme radnje je sredina 19. st. točnije 1849. godina, kad se američka nacija rađala na krvavim stečevinama, kad se skidala glava za glavu, kad je rat bjesnio u svoj svojoj jačini. Tako su i scene u romanu krvave, teške, dinamične, a dok se američka nacija formira u jednom novom i stalnijem obliku, borbe na samoj granici ne jenjavaju. Dapače, odvijaju se na više frontova i s domorodačkim kulturama dok se istovremeno formiraju nove granice.

A potvrdi zašto upravo ova knjiga mijenja njenog čitatelja je i glavni junak bez imena, jednostavno Dječak, mali, Kid koji se putujući na Jug pridružuje bandi neregularne vojske, lovaca na skalpove i silovatelje. On je utjelovljenje, neću reći negativnosti glavnog junaka, već je prikaza ljudske slabosti, samilosti i ravnodušja u samoj igri za opstanak, za egzistenciju. Pored Maloga, tu je i još jedan jednako jak lik, Glanton, a njega je autor Carmaca zapravo predstavio i prikazao kao oličenje stvarnog aktera i povijesne ličnosti, a koja je zaista postojala u memoarima jednog sudionika tog strašnog ratnog pohoda.

Ovaj bih roman preporučila za čitanje svim onim jakih živaca, a koji žude za akcijama, koji ne ostaju ravnodušni na scene kao iz najoriginalnijih horora. Dojam opisa likova (primjer suca) su opisi u obliku groteske i hiperbole..."sudac je bio kao pojava, čudovište iz mraka..." Naglasak na značaj same situacije i ratnih zbivanja, ovaj vrsni romanopisac dao je i uporabom mnogih i različitih biblijskih odnosno religijskih motiva, no oni su tek u sjeni krvavih tragova koji su dali pravi pečat ovom djelu.

Mogu dakle zaključiti da Kafkina definicija "dobre knjige", sa svih aspekata biva pogođena na primjeru ovog američkog romana.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.