Kolumne

petak, 20. listopada 2017.

Tomislav Domović | Svakodnevno umiranje



Svaki put kad napišem pjesmu
Ja umrem
Pogasim nedočekana zazorja u očima
Šum platana u udisaju tihne
Ja umrem ne očekujući da ću biti Lazar
Pomirim se s nepomirljivima
Udesim se kao da je svadba
A ne zadnji pir
Kad napišem pjesmu
Više nemam što reći
Ni svojti, ni rodu, ni ženi
Riječ je odavno rekla svoje
Iz pramena se otela, u plamenu razodjenula
Na stručku posisala med
Svaki put kad napišem pjesmu ja umrem
U grob, u šutnju se spustim
U provaliji raspuknuo se svemir, pauci i jauci isprepleli su mreže
U šutnju se spustim
U jezik savršeni

Nema komentara :

Objavi komentar