Kolumne

nedjelja, 29. listopada 2017.

Tomislav Domović | Iz čovjeka izbačen čovjek



Što kad ti ukradu snove?
Onako, nemilosrdno, izvlačeći stabla iz vlasišta zemlje
Kobni zakucaj srca kad razlome,
posljednji tak kad među zgnječene pjesme privedu
Možeš reći, živjet ću još, sanjat ću još,
bit će snova u izobilju, moje oči su sanjalačke,
ne znaju one ništa drugo nego kidisati na rum, tratinaste prolaze,
na ljubav zakoprcanu u nečijim trepavicama

Da, možeš reći, olakšati jedan sat, jedan dan možda, a preostali život nikako
Jer kad ukradu ti snove ukrali su jedinu vazda osunčanu plažu,
sva kornjačina jaja iz kojih trebali su izleći oklopi
dovoljno čvrsti za putovnje u sibirske zore
Kad ukradu ti snove oduzeli su ti dragocijeni nakit za stvarnost,
premljeli zalog ljudskosti
i ostavili te u zagušljivoj peronskoj čekaonici
da kao odbačena služinčad pobireš čovjekovu oporost, teški znoj, tešku krv

Kad ukradu ti snove, slijep si, gluh, hrom
Više nemaš zavičaj, domovinu,
a s krila otpalo je perje kao sprženi lepet
Ideš ti i dalje, miluješ travu,
misliš, bilo je tih snova čudo jedno,
mora da razbojniku barem jedan san ispao u bijegu
Miluješ travu, trava miluje kvasac u tvojim prstima,
zauvijek praznim prstima

Nema komentara :

Objavi komentar