Kolumne

nedjelja, 15. listopada 2017.

Slavica Jurčić | Zašto pišem, zašto čitam?


Zašto pišeš, koju si školu završila?

Česta pitanja koja mi postavljaju moji poznanici,kada pišem osjećam se kao ptica koja nas u zoru budi sa svojim pjevom.

Razgovor s mojim čitateljima koji me bodre divni su, uglavnom mi kažu da razumiju ono što sam napisala, a to je i meni najbitnije.

Do sada sam pročitala puno knjiga, što tiskanih a i puno u pdf izdanju, najviše me pati kada netko kaže " ja ti baš ne čitam".

To me najviše boli, junaci mojih knjiga koje sam do sada pročitala tuguju, zašto sve više provodimo vrijeme u virtualnom svijetu a knjigu, prekrasnu i lijepu smo odbacili.

Hvala Bogu nisu svi, ali neki nisu nikada ni probali, možda ovaj moj tekst nekoga probudi i moj šapat pozove drage ljude da uključe svoju maštu.

Knjiga se može čitati u jesen kada su poslovi pri kraju, kiša pada, vatrica gori, čaj s limunom nam draži nosnice.

Vratit ću se ja u mladost kada smo ja i moja seka posuđivale gričku vješticu od naše kume, zapravo od njene mame,ona je imala cijeli komplet.

Kumina mama je svaki put s drugog dijela grada donosila knjige i mi smo živjele s likovima iz tih krasnih knjiga.

Sjećam se da sam dok sam čitala jednu trilogiju o dvoje mladih koji se bore s osjećajima, osjećala svaki njihov otkucaj srca,a u razgovoru s onima koji su gledali film osjetila sam odbojnost.

Film ne može dočarati ono što knjiga priča, jeste li čuli riječi knjige koju ste čitali, film traje sat ili dva a knjiga se čita par dana,u pauzama sva sreća u knjizi nema reklama.

A za školu moram priznati da nije ništa veliko ali pamtim dvije petice iz lektire iz knjige "Nečista krv", mala knjiga ali upečatljiva s jednom škakljivom scenom.

Mene je pisanje i čitanje potpuno promijenilo, to je moj svijet,svijet mašte,čuva me od zaborava.

Eh da i u mom životu ima zaborava,teških , nadam se da ću i to jednom moči i imati snage pretočiti u tekst.

Svi mi imamo nešto što bi voljeli zaboraviti,preboljeti i ne doživjeti ponovno,ali ostaju svjedoci koji kad tad dođu i podsjete vas.

Vjerujem da je istina bolna ali je svakako lakša nego laž,istina bi na vagi bila teža.

A za kraj pitanje,živimo li za prošlost,uspomene, ili se ne okrećemo nazad, želimo li gledati u budućnost?

Nema komentara :

Objavi komentar