Mira Jungić | Zoveš li ti to, možda mene, imenom?

U sumraku,
kad usni posljednji sunčev trak
na rukama neba,
znam,
doći ćes mi u misli.
Ja tražit ću sunčev trak
i slušati tvoj glas...
K'o eho prošlih snova bit će.
Zoveš li ti to,
                      možda mene,
imenom?
Al' ne!
To vjetar šapće lišću
uspavanku tihu,
a ja gledam očima sumrak
i lik tvoj tražim u snovima.

A ti?
Ti postojat ćeš tamo,
u nekom tuđem svijetu,
u kojem je dah moj
zaustavljen.
I vjetar će zaglušivati jecaje
u ovoj noći bez kraja,
odnoseći ih uvijek na stranu
suprotnu od tebe.

A ja?
Ja ću u sumraku, kad usni
i posljednji sunčev trak
na hladnim rukama neba,
osluškivati tvoj glas.
I pitati se opet...
i ponovno...
zoveš li ti to,
          možda mene,
imenom?