Kolumne

petak, 13. listopada 2017.

Lada Vukić | Čim pošalješ rukopis na neki natječaj, nešto i očekuješ. Nitko ne može reći da svoje tekstove šalje tek tako, bezveze, i da pri tom ne očekuje ništa


Razgovor pripremila i vodila Gordana Malančuk

Lada Vukić
rođena je u Zadru 1962. godine. Završila je gimnaziju Juraj Baraković i srednju Glazbenu školu Blagoje Bersa. Zaposlena je u Fini gdje radi na poslovima računovodstva.

Za svoje kratke priče osvojila je više nagrada kao što su "Ulaznica" 2011., "Pričigin" 2012. i "PitchWise" iste godine. Ušla je i u uži izbor Večernjakove književne nagrade 2013. Priče su joj objavljene u više časopisa i na portalima Kritična masa, Književnost uživo te u zbornicima Gradske knjižnice Samobor, Sušičke kronike i Pod krovom stare knjižnice. Povremeno piše i bajke za djecu, od kojih joj je jedna dramatizirana i čitana na Hrvatskom radiju u emisiji "Priče za laku noć".

2016. godine za svoj debitantski roman "Specijalna potreba" osvojila je nagradu V.B.Z.-a i Tisak Medie zajedno s Ivicom Ivaniševićem, a uskoro će njezin roman biti upriličen u kazališnu predstavu, što mene osobno, jako veseli. Zato se nisam libila upitati je ponešto o tome. 😊

Gospođo Lada, pročitavši vaš roman, ugodno sam se iznenadila temom o kojoj ste pisali. I doista se slažem da ga "čitajući postajemo bolji ljudi".  Negdje sam pročitala da je roman nastao prvo kao kratka priča, te ste ga doradili. Od kuda ideja za ovaj roman?

Istina, roman je u samom početku bio napisan kao kratka priča. Ne bih mogla točno i sasvim precizno odgovoriti zašto sam se dohvatila baš te teme. Možda zato jer je bila tu negdje oko mene, stalno prisutna. Mislim da me žuljala pa sam je morala istjerati van na svjetlo dana. Osim toga, čim sam napisala kratku priču, ona mi je zazvonila negdje u umu da bi od nje mogla ispasti malo dulja priča. Možda čak i roman. Da bi se likovi dali razraditi, a radnja proširiti. No, u to vrijeme dok sam se tek upuštala u avanturu pisanja, za to nisam bila spremna, nisam vladala tehnikom pisanja. Trebalo se najprije raspisati, napisati priča i priča, vrijednih i bezvrijednih, izoštriti vlastite kriterije, da bih postala spremna za roman. I tako mi je jednog dana došlo kako mi je dosta pisanja kratkih priča, da od toga nema ništa i budem li se i dalje držala te forme, da nikada neću imati knjigu. U to sam bila posve sigurna. Shvatila sam da trebam s nečim iskoračiti, a ne se utapati u moru istosti, skupa s mladim, perspektivnim ali i manje perspektivnim spisateljima na hrvatskoj književnoj sceni.

Koliko je istine u ovom romanu?

Roman je baziran na istinitim događajima. Da nije tako, teško da bih s ovom temom izašla na kraj. Ne možeš totalno izmišljati stvari i pisati o nepoznatom, o nečemu o čemu znaš tek iz novina ili knjiga. Tako, lako postaješ neuvjerljiv. Znači, u romanu su pomiješani fikcija i stvarnost. I za sada se, na moju sreću, nitko u njemu nije prepoznao.

Jeste li razmišljali o nastavku?

Nisam. I to se, kako sada stvari stoje, neće promijeniti. Osim toga, ne volim trakavice. Ni ljudski život nije trakavica. Na kraju ipak umremo, sviđalo nam se to ili ne. Jednako je i s knjigama. Kad okrenemo zadnju stranicu, nema više, gotovo je. Da, istina je, ponekad bi htjeli još, sviđa nam se švrljati umovima pojedinih likova, biti dio nečije priče, ali pisac treba znati odrediti onu točku u kojoj će reći da je vrijeme da se stane na loptu i kaže  – kraj.

Koliko vas je iznenadila činjenica da je vaš roman prvijenac, odmah osvojio prestižnu nagradu? Jeste li to očekivali?

Čim pošalješ rukopis na neki natječaj, nešto i očekuješ. Nitko ne može reći da svoje tekstove šalje tek tako, bezveze, i da pri tom ne očekuje ništa. Dakle, ono što sam ja očekivala bio je uži izbor. Nakon što se to dogodilo, malo su mi apetiti porasli pa sam si rekla, oh, da makar uđem u onaj još uži od užeg izbora. Razmišljala sam da će mi biti sasvim dovoljno da taj rukopis, nakon što na natječaju ne prođe, pošaljem nekom uredniku koji će ga ipak pogledati ako ništa drugo a ono zbog reputacije koji nosi podatak da je ušao uži izbor VBZ-ove nagrade. No, eto, dogodilo se ono što sam zamišljala samo u najluđim snovima, da kao debitantica s prvim i jedinim takvim tekstom napisanim u životu, osvojim tu veliku nagradu.

Sada će biti i uprizoren, i izveden na "daskama koje život znače". Koliko vas to raduje i čija je ideja bila da se roman pretvori u predstavu?

Jako me raduje što se po njemu priprema predstava. Gledajte, ja sam praktički u samo 12 mjeseci realizirala jednu od najuglednijih nagrada u zemlji, dobila gotovu knjigu u ruke i evo sada se događa i kazališna predstava. Mislim da je to ne velika, nego najveća moguća stvar koja mi se mogla dogoditi u životu. Teško da ću u tome više ikada nadmašiti i samu sebe. Inače, ideju za predstavu je dobila akademska glumica iz Zadra, Žana Bumber. Ona je knjigu pročitala, kontaktirala me da mi kaže kako se u knjigu totalno zaljubila i zatražila dozvolu za realizaciju na kazališnim daskama. Takva se ponuda ne odbija, zar ne?

Naravno da ne! Iskreno se radujem izvedbi predstave, a najviše me zanima tko će glumiti glavnog lika. Smatram da je to jako važna uloga o kojoj će ovisiti cijela izvedba predstave. Tko bi, po vašem mišljenju, trebao glumiti Emila?

Emila će glumiti sin te iste glumice, koji inače već glumi, što će reći da ima iskustva na amaterskim kazališnim daskama. To je sve što znam o njemu. Ima deset godina (kao i Emil iz romana) i dobro mu za sada ide, kaže njegova mama. Ja ga još nisam vidjela, ali evo, rekli su da će me pozvati na probu prije premijere.

Zna li se već datum premijere?

Točan datum ne znam, ali biti će negdje krajem desetog mjeseca i navodno će se predstava igrati cijelu kazališnu sezonu jednom mjesečno.

Pišete li drugi roman, i kada će izaći? Te hoće li biti potpuno drugačiji od "Specijalne potrebe"?

Da, pišem nešto drugo, ali je tekst još uvijek u nekoj zbrkanoj fazi, tako pa mi je teško govoriti o nekom njegovom eventualnom izlasku na svjetlo dana. Tko zna što će od toga na kraju ispasti. Pisanje je uvijek jedan proces, i najljepše je u njemu to što nikada ne možeš baš sto posto točno reći u kojem će  te smjeru odvesti. Već sam se sada odmakla od onoga kako sam ga prvotno zamislila. Putovi su se tekstu razgranali i sada me gone na razmišljanje što i kako dalje. Neki su se likovi opet, kao i u prvom romanu, oteli kontroli i nametnuli se jakom osobnošću. I ja kao pisac to ne mogu ignorirati. I da, novi tekst neće imati veze sa Specijalnom potrebom. Ne volim se ponavljati, a to je baš zamka u koju upadaju mnogi pisci. Da obrađuju uvijek iste stvari. Kopkaju po uvijek istim temama. Pa im knjige počinju nalikovati jedna na drugu. Nadam se da se to meni neće dogoditi.

Postoji li neki razlog zašto prije niste izdali roman?

Ne znam kako objasniti a da ne ispadne čudno. Gledajte, nije mi padalo na pamet. Imala sam malu djecu i obitelj. Bio je rat. Bilo je i borbe oko gole egzistencije. Bilo je svega i svačega. Imala sam prioritete u životu i nemam pojma na kojem se mjestu tada nalazilo pisanje. Ja se tek sada iz ove perspektive mogu njime baviti. Ono jedino što sam radila kroz cijelo ovo vrijeme i u čemu nisam posustajala bilo je čitanje. Da nisam puno čitala sada ne bih pisala. Te dvije radnje jedna bez druge ne idu. Mislim, čitanje bez pisanje naravno da je moguće, ali pisanje bez čitanja, apsolutno je nemoguća misija.

Što ste čitali, i što volite i sada čitate?

Čitam sve, od naučne fantastike, fantasy do fikcije. Jedino s krimićima stojim loše. Sada, kada se sjetim svojih najranijih dana, uvijek se vidim okruženom slikovnicama i knjigama. Dok su mojim sestrama roditelji kupovali igračke za rođendane, meni su kupovali većinom knjige jer su znali da s tim neće nikada pogriješiti. Trenutno čitam Danila Kiša "Peščanik" i Sansalijev "2084." Ovo zadnje je opet fantastika. Uvijek nastojim kad podignem 6 maksimalnih knjiga u knjižnici da među njima bude zastupljena i poneka fantastika. Mislim i nadam se da ću jednom biti sposobna napisati i neko djelo iz tog žanra. To mi nekako dođe kao tiha patnja. Na tom sam području, na žalost, još uvijek nedovoljno načitana.

Imate li stalnog izdavača ili ćete tek krenuti u potragu za njim?

Jedna nagrada ne znači ništa i nije garancija da će mi zbog toga vrata nakladničkih kuća biti širom otvorena. Za sada ne razmišljam o tome. Najprije treba izvući iz sebe maksimum. Biti siguran u sebe i svoj tekst. Urednici dolazi tek nakon toga.

Koji su vam daljnji planovi u budućnosti?

Željela bih pisati fantastiku. Jednom će se valjda stvoriti uvijeti i za to. Za to vrijeme, i dalje ću pisati fikciju, ali još više od svega neprestano čitati.

Nema komentara :

Objavi komentar