Janko Polić Kamov, kojemu je to zapravo samo pseudonim, predstavnik avangarde, egocentrik, dekadentan, "vitez crne psovke", a kažu neki i ciničan, snob, književnik sumanutih misli, čini mi se da je stavljao na papir kao i većina nas pjesnika i stvaralaca, sve ono što je smatrao da ga zatvara u okove i kako mu je otac bio liberalan odnosno liberalnih pogleda na život, tako je bio i živio i Janko Kamov....
Još me prije nekog vremena zaintrigirao on i htjedoh pročitati nešto iz njegova, ne tako velikog, ali kontroverznog opusa, ovaj put pjesničkog i već na samom početku bacivši oko na naslove poput "Preludij", "U mrtvoj noći", "Ledeni blud", mogla sam shvatiti da u jednoj ne tako lijepoj, estetski oblikovanoj formi, nazire se sva bludnost, pijanstvo, nemoral, opijanje, a sve je to Kamov i kao sasvim mlad, prakticirao i u svom privatnom životu.
Već od prvih dana školovanja, iako je bio odličan đak, dalo se naslutiti njegovo buntovničko ponašanje, nagla narav, bježanje od svakog stezanja u nekakve norme ponašanja. I on je toga jako dobro svjestan pa u posljednjoj pjesmi kaže." psovača tek sam pjesnik ja i zasad ništa više"..."ja nisam pjesnik ljubavi, ja nisam pseto biblijsko, što ližem Jobu rane..." I previše je on iskren, i to je zapravo njegov problem zbog čega će njegova djela biti priznata tek sto godina nakon smrti. Za Kamova dakle , kao i za većinu pisaca moderne, nema kulta ljepote, on sebi stvara slobodnu formu, nered u pisanju, opisuje turobnu crnu svakodnevnicu, gnjevan je na nametnute društvene norme i socijalne apsurde:"...umrli su zakoni za me..."u mrtvoj noći gdje misli zuje zrakom..." I Janko govori o prolaznosti života, pjesma "Kad izmiče ljeto"..."na smrtnom ležištu psujemo, pa vjera neće ni uči, umrijet ćemo sami ko pseto...grobište proklete ljeha... I razvratnost svakodnevnog življenja vjerno dočarava u pjesmama "Ledeni blud", Intermezzo", "Finale", kad kaže "prostituira se duh i sterilna je ljubav bludnica"..."hoće li more beživotno prekriti blud duše moje...APSURD POSTAJE PJESMA MOJA i nema ludnice za mene...dajte mi sunce.." Svojim apokaliptičnim pogledom na život i zbivanja oko sebe je širio strahoviti nemir, negodovanje, no, ništa ga nije spriječilo da sve do svoje rane i prerane smrti piše upravo onako sirovo, prirodno, bez prevelikih ustezanja.
Eros je krucijalno pitanje u većini pjesama, a neizostavni dio sadržaja je psovka. I biblijski su mu motivi vrlo česti ali sve u negativnom kontekstu, te si i sam daje nadimak Kamov, prema Noinom zločestom sinu koji nije htio prekriti golog pijanicu.... Kaže Janko da sve ono što je možda smatrao pravom i važećom istinom, davno je umrlo...O MOJSIJU "DESET ZAKONA, OKOVI MILIJUNA, MISAO APSURDA KO DOGMA.." PA KAO DA SE RUGA I KAŽE." LAKA TI NOĆ MOJSIJE, JA IDEM ZOVE ME SUNCE....O još jednom biblijskom liku Jobu, progovara na samo svoj sebi svojstven, negativan način..."ponizni Jobe, sjedalo privilegijai pljuvačko bogova, tvoja je misao mrtva, ime je tvoje strvina-di žive gavrani, Hosana mrtvi jobe, gotova je pjesma moja"..." Ženski lik utjelovljen u pjesmama pod imenom Kitty, je zapravo Katica, fatalna žena, čiju udaju za drugoga nikako nije mogao podnijeti..."propast ćemo Kitty-pohotne su ralje smrti, mrtva je atmosfera...crni se ždrijelo sablasti mahnuti su zubi njeni i samljet će kosti naše...mrtva se tjelesa ljube i očajan je njihov krik..." u pjesmi "Ridanje jedne bludnice" iznio je još jednu negativnu stranu svog odrastanja koja se upravo iz zbilje života, zahvaljujući Kamovu, preselila u stih.."na moje pala si grudi u pjani zagrljaj plača, Raskoljnik tako je pao pred noge bludnice Sonje i njenu liznuo petu... Dakle ničega, baš ničega, se Kamov nije libio stavljati u svoja djela, nije ga ni interesiralo što će kritika i kako reagirati, bježao je od svake dogme, okvira, norme, ustrojstva i to ga je dovelo do razvratnosti, bolesti i umiranja na koncu.
No, za kraj mog osvrta ovih nekoliko izabranih pjesama svakako trebam spomenuti "Pjesmu nad pjesmama" jer je to na neki način djelo koje ga je učinilo prepoznatljivim, a govori o svojoj nesputanoj i slobodnoj ljubavi sa crnom Cigankom, ljubavi iz koje je začet sin Prevrat..."pođimo Ciganko moja, crna ljubavi moja...sva si crna, sva si divlja...."naša će ljubav biti kaos, mi ćemo se cjelivati goli i topli, mrtav je svijet ljubavi mojai crno je u dosadi njegovoj, njihova je duša prazna ko smijeh bludnica, tamo ćemo baciti dijete naše, o crna ljubavi moja..." I još jednom ću naglasiti, da je očito, Janko Polić Kamov, uspio svijet izbaciti iz normalnog, estetskog kolosjeka pisanja stihova ali i drama, da ga s pravom nazivaju, vragom, bludnikom, razvratnikom...A on je opet progovarao sasvim normalno, iz instikta, iz prirode iz naravnosti predmeta, situacije u koje je upadao, kao i o ljudskom stanju, trenutnom, pravom...Znamo da ga ni Matoš, nije podržavao, no kako je vrijeme njegove smrti odmicalo, tako je i književnost prihvaćala Kamova kao pripadnika, originalnog i prepoznatljivog pisca avangarde.
Još me prije nekog vremena zaintrigirao on i htjedoh pročitati nešto iz njegova, ne tako velikog, ali kontroverznog opusa, ovaj put pjesničkog i već na samom početku bacivši oko na naslove poput "Preludij", "U mrtvoj noći", "Ledeni blud", mogla sam shvatiti da u jednoj ne tako lijepoj, estetski oblikovanoj formi, nazire se sva bludnost, pijanstvo, nemoral, opijanje, a sve je to Kamov i kao sasvim mlad, prakticirao i u svom privatnom životu.
Već od prvih dana školovanja, iako je bio odličan đak, dalo se naslutiti njegovo buntovničko ponašanje, nagla narav, bježanje od svakog stezanja u nekakve norme ponašanja. I on je toga jako dobro svjestan pa u posljednjoj pjesmi kaže." psovača tek sam pjesnik ja i zasad ništa više"..."ja nisam pjesnik ljubavi, ja nisam pseto biblijsko, što ližem Jobu rane..." I previše je on iskren, i to je zapravo njegov problem zbog čega će njegova djela biti priznata tek sto godina nakon smrti. Za Kamova dakle , kao i za većinu pisaca moderne, nema kulta ljepote, on sebi stvara slobodnu formu, nered u pisanju, opisuje turobnu crnu svakodnevnicu, gnjevan je na nametnute društvene norme i socijalne apsurde:"...umrli su zakoni za me..."u mrtvoj noći gdje misli zuje zrakom..." I Janko govori o prolaznosti života, pjesma "Kad izmiče ljeto"..."na smrtnom ležištu psujemo, pa vjera neće ni uči, umrijet ćemo sami ko pseto...grobište proklete ljeha... I razvratnost svakodnevnog življenja vjerno dočarava u pjesmama "Ledeni blud", Intermezzo", "Finale", kad kaže "prostituira se duh i sterilna je ljubav bludnica"..."hoće li more beživotno prekriti blud duše moje...APSURD POSTAJE PJESMA MOJA i nema ludnice za mene...dajte mi sunce.." Svojim apokaliptičnim pogledom na život i zbivanja oko sebe je širio strahoviti nemir, negodovanje, no, ništa ga nije spriječilo da sve do svoje rane i prerane smrti piše upravo onako sirovo, prirodno, bez prevelikih ustezanja.
Eros je krucijalno pitanje u većini pjesama, a neizostavni dio sadržaja je psovka. I biblijski su mu motivi vrlo česti ali sve u negativnom kontekstu, te si i sam daje nadimak Kamov, prema Noinom zločestom sinu koji nije htio prekriti golog pijanicu.... Kaže Janko da sve ono što je možda smatrao pravom i važećom istinom, davno je umrlo...O MOJSIJU "DESET ZAKONA, OKOVI MILIJUNA, MISAO APSURDA KO DOGMA.." PA KAO DA SE RUGA I KAŽE." LAKA TI NOĆ MOJSIJE, JA IDEM ZOVE ME SUNCE....O još jednom biblijskom liku Jobu, progovara na samo svoj sebi svojstven, negativan način..."ponizni Jobe, sjedalo privilegijai pljuvačko bogova, tvoja je misao mrtva, ime je tvoje strvina-di žive gavrani, Hosana mrtvi jobe, gotova je pjesma moja"..." Ženski lik utjelovljen u pjesmama pod imenom Kitty, je zapravo Katica, fatalna žena, čiju udaju za drugoga nikako nije mogao podnijeti..."propast ćemo Kitty-pohotne su ralje smrti, mrtva je atmosfera...crni se ždrijelo sablasti mahnuti su zubi njeni i samljet će kosti naše...mrtva se tjelesa ljube i očajan je njihov krik..." u pjesmi "Ridanje jedne bludnice" iznio je još jednu negativnu stranu svog odrastanja koja se upravo iz zbilje života, zahvaljujući Kamovu, preselila u stih.."na moje pala si grudi u pjani zagrljaj plača, Raskoljnik tako je pao pred noge bludnice Sonje i njenu liznuo petu... Dakle ničega, baš ničega, se Kamov nije libio stavljati u svoja djela, nije ga ni interesiralo što će kritika i kako reagirati, bježao je od svake dogme, okvira, norme, ustrojstva i to ga je dovelo do razvratnosti, bolesti i umiranja na koncu.
No, za kraj mog osvrta ovih nekoliko izabranih pjesama svakako trebam spomenuti "Pjesmu nad pjesmama" jer je to na neki način djelo koje ga je učinilo prepoznatljivim, a govori o svojoj nesputanoj i slobodnoj ljubavi sa crnom Cigankom, ljubavi iz koje je začet sin Prevrat..."pođimo Ciganko moja, crna ljubavi moja...sva si crna, sva si divlja...."naša će ljubav biti kaos, mi ćemo se cjelivati goli i topli, mrtav je svijet ljubavi mojai crno je u dosadi njegovoj, njihova je duša prazna ko smijeh bludnica, tamo ćemo baciti dijete naše, o crna ljubavi moja..." I još jednom ću naglasiti, da je očito, Janko Polić Kamov, uspio svijet izbaciti iz normalnog, estetskog kolosjeka pisanja stihova ali i drama, da ga s pravom nazivaju, vragom, bludnikom, razvratnikom...A on je opet progovarao sasvim normalno, iz instikta, iz prirode iz naravnosti predmeta, situacije u koje je upadao, kao i o ljudskom stanju, trenutnom, pravom...Znamo da ga ni Matoš, nije podržavao, no kako je vrijeme njegove smrti odmicalo, tako je i književnost prihvaćala Kamova kao pripadnika, originalnog i prepoznatljivog pisca avangarde.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.