Krunoslav Mrkoci | Djela koja (ne) obogaćuju

Postoje filmovi, knjige, romani koje odmah, drugi dan nakon gledanja ili čitanja zaboravimo, i nikada više ih se ne sjetimo. Iščeznu iz našeg sjećanja potpuno i zauvijek, kao da ih tamo nikada nije niti bilo. Takva djela čine materijal koji popunjava, poput kakve spužve, "štofa", sive zone našega života.

Međutim, postoje djela koja ostavljaju osjećaj doživljaja; djela koja pamtimo i kojih se rado prisjećamo. Sjećanje na njih u nama budi osjećaj proživljenog doživljaja; trenutak kada smo se tijekom čitanja odvojili od vanjskog svijeta, udubili se sasvim u čitanje i potom se činilo kao da su se vanjski svijet, njegova stvarnost, i stvarnost onoga što čitamo, kao da su se spojili u jednu jedinstvenu stvarnost.

Mnoge stvari mogu zaokupiti našu pažnju; no ne mogu sve stvoriti u nama taj dojam stopljenosti i uživljenosti; kada nas neki film ili knjiga toliko zaokupi da postane dominantna komponenta naše dnevne stvarnosti. To mogu samo rijetki autori. Uvući vas u svoje djelo na način da zaboravite na svoju okolinu. Nije li to zadatak umjetnosti? Otkriti nešto novo; predati se nečem novom što će učiniti da na trenutak, barem na kojih pola sata, izađete iz svoje svakodnevne stvarnosti? Dati Vam alternativu drugog, drugačijeg, možda negdje postojećeg, mogućeg svijeta? Nije li to ono za čim svi čeznemo: neke nove mogućnosti za nas? E pa; dobar pisac ili dobar film upravo nam to i nudi.

Mnogi su pisci i mnogi redatelji očito dovoljno dobri, kvalitetni i vješti (znaju svoj posao i imaju određeni talent) da nas zaokupe, uvuku u svoje ostvarenje; barem na tren; na pola sata akcijskog filma. Međutim, nemaju svi onaj dar i talent, i sposobnost, da ostave dobar osjećaj u nama i nakon gledanja filma ili po završetku čitanja. Osjećaj nekakve lakoće, zaokruženosti, ispunjenja. Kao da smo upravo proživjeli i dobili nešto dodatno; nešto lijepo: nekakav doživljaj i kvalitetu koju prije nismo imali.

Kvalitetno djelo ne progovara i ne šalje poruku samo verbalno, izravno, kroz pojedinačne rečenice i segmente svog tkiva, nego cijelim svojim tkivom, zaokruženošću i cjelovitošću djela koje ima svoju unutarnju koheziju; cijelo tijelo romana, priče, pjesme ili eseja šalje svoju poruku. I priča je tako vješto upotrijebljena unutar toga, i drži vas u napetosti od početka do kraja. Ali priča nije sama sebi svrha. Cilj i svrha je poruka koju je autor htio prenijeti.

Ima vješto pisanih djela koja u konačnici ne ostavljaju u nama taj osjećaj proživljenoga života. Samo najboljima to uspijeva.

Slučaj Vatrena vrata. Lektira američkih marinaca

Čitao sam prije nekoliko godina roman suvremenog američkog autora (Steven Pressfield, rođ. 1943), Vatrena vrata (Gates of Fire, 1998.; hrvatsko izdanje: Znanje, Zg., 2011.)

To je povijesni roman koji tematizira slavnu bitku kod Termopila, u rujnu 480. godine pr. Krista, u središnjoj Grčkoj, gdje je nekoliko tisuća Grka, predvođeno s tri stotine spartanskih vojnika, uspjelo na oko tjedan dana blokirati ulaz u tjesnac zvan Thermo-pylai (Vruća vrata) za desetke tisuća perzijskih vojnika koji su pokušali onuda proći na putu u unutrašnjost Grčke.

Autor romana je dobar i vješt pripovjedač, očito s iskustvom već; paralelno on vodi i isprepliće dvije fabule: jednu u sadašnjosti romana, dok druga radnja predstavlja retrospektivno prisjećanje glavnoga junaka - mladića izbjeglog iz Akarnanije u spartansku državu. Retrospekcija je iskorištena u svrhu karakterizacije glavnog lika, s mnogo lirskih epizoda u okviru tog njegovog snovitog prisjećanja obilježenog emocijama, te kako bi se stvorila "pozadina" i okvir za događanja u sadašnjosti. Također, postojanje dviju isprepletenih fabula (sadašnje i prošle) stvara dinamiku unutar romana.

Premda pokazuje vještinu u naraciji i u kompoziciji, roman ima i slabih strana, zbog kojih se na određenim razinama priča doima naivno, pa čak i smiješno.

To se prije svega odnosi na istaknutu emocionalnost likova koja je na mnogim mjestima romana izražena do te mjere pojednostavljeno da najčešće prelazi u sladunjavost i patetiku. Inače, to je česta boljka i američke filmske industrije.

Druga zamjerka je što stari Spartanci u romanu govore, psuju i izražavaju se na mahove kao američki marinci u filmovima (npr. "Želiš nagradu?" Polinik se zgrabio za intimne dijelove. "Sačuvat ću ti ovo." ili: "Još ga stignem ubiti", trkač je odgovorio, "ako nas zajebeš večeras". ili: "Hej, jebači! Jeste to vi?")

Uglavnom, nema sumnje da je takvim stilističkim postupcima (uvođenjem suvremenog, narodskog američkog govora u povijesnu priču) pisac pokušao udahnuti dašak života drevnim protagonistima i tako ih približiti modernom čitatelju; naročito, imamo li na umu podatak istaknut na poleđini knjige da je roman Vatrena vrata "obavezna literatura na Američkoj vojnoj akademiji i kultno štivo među marincima". Ne znam koliko se marinci uspijevaju uživjeti u cijelu priču, ali siguran sam da se sam autor uspio uživjeti; možda čak i malo previše.

No, usredotočivši se previše na "oživljavanje i uživljavanje", na dinamiku fabule, i u želji da nam prenese žar akcijskog trenutka, pisac je okljaštrio psihološki svoje likove, te tako lišivši ih psihološke kompleksnosti i višeslojnosti, pretvorio ih je u kopije akcijskih junaka iz holivudskih blockbustera.

Roman Vatrena vrata, premda je obećavao u početku, i mogao je postati svašta, na kraju je postao još jedan roman u nizu, pisan po šabloni. Korice romana i predlist krase sljedeće recenzije, uglavnom, svedene na već uobičajene pohvale:

"Veličanstven, monumentalan i epski roman silne pripovjedačke vještine. Napetost traje do zadnje stranice." New York Daily News; "Živopisan i uzbudljiv roman. Pressfield piše iz perspektive ratnika. Izvanredno uvjerljivo." New York Times Book Review; ili: "Vatrena vrata bezvremeni su ep o čovjeku i ratu. Pressfield je moderni klasik." Stephen Coonts, itd.

Kako bilo da bilo, moj je dojam: tih 388 stranica može se pročitati jednom, ali nažalost, ne zaslužuju da im se čovjek vraća ponovno.

Mnogi takvi romani s izraženom i dinamičnom akcijskom radnjom, poput opisanog primjera, nažalost ne ostavljaju nakon čitanja u čovjeku neki poseban osjećaj ispunjenosti, obogaćenja. Za to je potrebno nešto više. Više slojevitosti, ravnoteže; tanahne finese. Možda manje akcije i dijaloga, a više primjedbi i zapažanja pripovjedača. Više onoga što se naslućuje ispod površine; više karaktera i humora. Ne toliko izravnog humora u dijalozima, koliko onog humora koji izvire iz tkiva naracije i psihološkog stava pripovjedača.

Podjela u tri kategorije i Razočaravajuća Lolita

Ukoliko bismo, uvjetno, romane mogli podijeliti u tri kategorije: a) niža kategorija, b) srednja i c) visoka, mnogi romani koji se kite titulom bestselera, ulazili bi pretežno u nižu srednju ili u srednju srednju kategoriju. Rijetki bi, poput za mene priličnog razočaranja, romana Lolita, Vladimira Nabokova, mogli ući u višu srednju kategoriju. Nabokov je dobar, čak vrlo dobar pisac, i Lolita je dobar roman; no, iskreno nije on u kategoriji onih najviših, poput: Crveno i crno, Braća Karamazovi, Proces ili Starac i more. Ne ostavlja taj neki osjećaj nakon čitanja. Problem romana Lolita vjerojatno nije toliko u samom romanu koliko oko njega: fama oko romana veća je od samoga romana.