Kolumne

subota, 21. listopada 2017.

Josip Prudeus | Koji god razlog izmišljali



koji god razlog izmišljali
s jeseni je otežano voljeti
ono onda
kad ona onako nabrekla od jedrih plodova
kišom priguši svaku pohotnu primisao

trajne su tek jeseni
u koje ulazimo bogatiji za jučer

zašto mi
pitam sad otvoreno
sve bivše jeseni niste odgovarali
bar vjetronošom

razbudili biste mi
žmirkaj ulične svjetiljke u sobi

godine nisu
kako vidite one i onakve
kakve smo u spomenarima
strjelicom kroz srca potpisivali

snovi sve rjeđe i rjeđe
posjećuju isprane krovove

zar je moguće
da nikada niste otkrili
kako je u snu moguće i nemoguće

što bi s golubicama
koje vedre unjedriste
ispod maglom sljubljene
mekosive svilaste
spavaćice nesanice
poradi kojih obnoć svu noć
i tako noć za noćima
s tugom drugujem

je li golubice guguću poput galebica
što na žalu žal žaluju

mojim snovima
bijeloruni ovnovi preskaču besane ograde

mojim snovima
prekinuta je spojnica s Vašim stazama

u grabi lokve žute slutnje i smutnje
ništa se takoreći
ne biba u bunarima šutnje

uživam trenutke
u kojima se tako ništa ne događa

vrijeme nadolazi
da se zaboravlja
i prašta

najvjerojatnije više nije moguće
ništa doreći niti poreći

sa mnom više ne dobivate ništa više
dapače postajem Vam oklop
nepotreban nemirnoj širini
pred Vama prostrtih godina

ps
shvatite
ne okrećem Vam leđa
već se okrećem
sebi

Nema komentara :

Objavi komentar