Lorena Kujek, mlada pjesnikinja iz Satnice, čitateljskoj se publici željnoj neobičnog, hiperosjetljivog postmodernog stiha, prezentira još jednom zbirkom pjesama simboličnoga naziva Regeneracija neslomljive. Može li se regenerirati neslomljivo – otkriva tematski i motivski koloplet stihopisa, podijeljen u dva dijela. Zbirka broji osamdeset i osam pjesama, naslovljenima prštećim mračnim simbolizmom koji zadire čak i u matoševske korijene.
Lirski je subjekt u stihopisima Lorene Kujek ženskoga roda te problematizira misterij neuzvraćene ljubavi, gorke patnje zbog iste, samoću napuštenosti, razbijene iluzije mladenačkih preokupacija koje zasigurno proživljava svaka ljudska jedinka pod ovim nebom, no pjesnikinja upućuje da tu razarajuću snagu svatko ima pravo doživjeti i proživjeti – na svoj način. Stihopisi nisu opterećeni rimom, ali su isprepleteni izoštrenim lirskim dihotomijama koje samo naizgled nestaju vješto upakiranim i smisleno odabranim terminima/pojmovima što naizgled ne priliče poeziji. Lirika u cijelosti ne podrazumijeva samo ljepotu pejzaža, zanesenost u zaljubljenosti i uplakanost nakon raskinutih odnosa.
Lorena Kujek nas svojom poetikom na to upozorava i uvodi u svijet pomno odabranih motiva tamnosti što otvaraju put evoluciji pjesničkoga duha i doticanja nekih drugih, onostranih i običnim ljudima nedostupnih sfera za tumačenje i shvaćanje tajnovitosti emocija. Da su insomnija, amnestija, kataklizme, klaustrofobije, certifikati, mimoilaženja, ireverzibilnost, introvertiranost, minulost tek mali dio preokupacija pjesničkoga dometa ove pjesnikinje, svjedoči zapravo cijela zbirka.
Propitujući kroz stih snagu ljudske emocije, ovijenu postmodernim neoromantičarskim goticizmom te brutalnošću izraza, Lorena Kujek kanalizira snagu ljubavi, strah od njezina raspada, implicira na mogućnost promjene i aktualizira intrigantnost vlastitoga pjesničkoga izričaja što joj osigurava posebnost na sceni poezije. Specifičnost istoga može se pronaći i u signalizaciji na intermedijalnost (pjesma: Kaos fotografskog negativa) i permanentnost, odnosno, neprekidnost elegantne metaforike gašenja, umrtvljivanja, privida, zarobljenosti koja ipak kroz korake zbirke – do njezinoga svršetka – daje mogućnost buđenja, ponovnoga krika duha poezije i njegova uzdignuća nad razočaranošću ustajaloga življenja. Svi ti koraci zapravo su ono što nas vodi prema najavljenoj regeneraciji.
Stihopisni zbir Lorene Kujek bio bi grijeh zaobići, jer je njezina poezija nešto što čitatelju stihova odgovara ili ne odgovara. Autorica kroz svoje stvaralaštvo upućuje kako njezini stihovi ne žele i ne mogu biti na razini sivila ili zlatne sredine. Potrebno je zapitati se tko to još tako, istodobno ozbiljno i nesmetano, a opet potpuno neopterećeno koketira s odabirom motiva i kruni ih riječima što navodi najprije na promišljanje – tek onda na zamišljanje postojeće situacije lirskoga subjekta?
Autorica je, neopterećena slabom mišlju površnoga postmodernog svijeta i ovom zbirkom uputila na ljepotu gotičke metafizike, a pojedini ostvaraji zasigurno imaju predispoziciju za podvrgnuće daljnjoj detaljnijoj pjesničkoj analizi.
Ana-Marija Posavec
15.10.17.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.