Zdravka Prnić | O(čaj)avanje

           On me je naučio piti čaj, zgroženo otkrivši kako pijem samo šipkov i to kad imam temperaturu najmanje trideset i devet. Tako sam otkrila kako to što mi zovemo čajem (iz filter vrećice) uopće nije čaj, dapače za čajopije to je pravo svetogrđe.

         
Zakoračivši prvi put u njegovu mansardu otkrila sam u kuhinji svu silu kutijica raznih oblika i boja.

- Jesi li znala da Put čaja podrazumijeva harmoniju? - upitao me je čim je počeo pripravljati čaj. Stajala sam pomalo zatečeno, oslonjena na barsku stolicu i promatrala ga. Pažljivo je rukovao priborom kao da će se svakog časa polomiti.

- Harmonijom čega? - pitala sam iznenađeno, jer sam zapravo prvi put čula za Put čaja.

- Svega. Počevši od pribora za čaj i načina na koji se koristi, do skladnih odnosa među ljudima ili između prirode i ljudi.

- Hm...ne znam iskreno kakve veze čaj ima s tim? - upitala sam, lutajući pogledom po minijaturnom namještaju isključivo u crno bijeloj boji.

U maloj niši u zidu stajao je nekakav kaligrafski natpis.

- To je jedino što sam donio iz Japana, osim pribora za čaj, ne volim se vezati za stvari.

- Bio si u Japanu?

- Da, imao sam izložbu. Zapravo uspješniju od mojih očekivanja. Trebao sam ostati tjedan dana, ali mi se dopalo, pa sam se malo zadržao - odgovori on, ne skrivajući osmijeh dječaka, koji je upravo nešto skrivio, u uglovima očiju.

- Što znači malo?

- Vrijeme je relativan pojam, dušo.

- Ok, sad sam doista znatiželjna. Koliko?

- Sedam godina.

- Uh, pa to je cijela vječnost. Stigneš obići cijeli Japan. Pričaj mi.

- Što te zanima?

- Pa sve. Ne znam ništa o Japanu. Što si radio tih sedam godina?

- Predavao. Imao sam sreće, odmah su mi ponudili posao. No njihova koncepcija učenja je posve drugačija od naše. To je jedan sasvim drugačiji svijet... Putovao, istraživao...Teško je to sad sabiti u nekoliko rečenica.

Spustio je čajnik na mali bijeli okrugli stol. Potom je donio okrugle male šalice. Ja sam još uvijek zbunjeno gledala u zelenkastu tekućinu iz koje se puši. Da budem iskrena uopće nisam znala što bih s tim pozivom na čaj. Mislim, je li vas ikad itko pozvao na čaj? U životu?

- Japanci imaju čak i sobu za čaj, a ulaz u nju je toliko nizak da se moraš dobrano sagnuti. Tako sve svoje iluzije o vlastitoj veličini ostavljaš pred vratima.

Ja sam i dalje zabrinuto gledala u vrelu tekućinu. Ako išta na svijetu mrzim, onda je to čaj. Kako sam mogla znati da će ga stvarno skuhati? Kako ću to sad ne popiti, a da ne ispadnem nepristojna?

- Odlutala si ? - pitaju me žarko crvene usne plavuše s njegovim očima.

- Oprosti...

Žana spusti čajnik na stol. Izlijeva vrelu tekućinu u ovalne posudice.

Sjedimo u tišini.

Noć se spušta nad gradom. Pale se prve svjetiljke.

- Želiš li nešto uzeti iz stana?

Gledam je zbunjeno, zatečeno. Uzeti?

- Prodat ću ga. Ne trebam ga za onih dva tjedna godišnje, preko ljeta.

- Ne, dušo. Nema tu ničeg moga.

Žana se namršti. Ispod velikih umjetnih trepavica iskri njegovo plavetnilo.

- Znam da nisi živjela tu, ali ako želiš ... bilo što... slike, skulpture...

- Ne dušo, ništa mi stvari ne znače.

Šutimo.

Pijemo čaj.

Dvije sjene u crnini.

- Kad si ga posljednji put vidjela? - iznenadi me Žana pitanjem.

- Prošli mjesec. Bio je u žiriju na nekakvom natječaju.

- Našli ste se?

- Da, bili smo na čaju.

- Znaš, uvijek sam mislila kako ćete se vjenčati. Još dok sam bila djevojčica.

- Dušo, on nije čovjek od obaveza i vezivanja, znaš to.

Dočekujemo zoru. Prve zrake sunca probijaju se nad kanalom. Svjetlost polako ispunjava mansardu. Odbija se o zidove, reflektira po drvenom podu.

- Trebale bismo nešto pojesti.

- Ne mogu, dušo.

Sjedimo i dalje. Zurimo kroz staklenu stijenu. Grad se polako budi.Sjene sad plešu, zapliću se u zavjese.

Voze nas.

Izlazimo iz auta. Držiš me čvrsto za ruku.

Crkva je hladna. I dalje me čvrsto držiš za ruku. Mučno mi je od tamjana. Vidim samo usne svećenika kako se pomiču. U ušima mi zvoni tišina.

Hodamo. Pijesak se rasipa pod crnim štiklama. Čekam da spustiš svoju ružu. Čekaš da spustim svoju.

Držimo se za ruke. Odlazimo do auta. Voze nas.

Na aerodromu me Žana čvrsto grli. Uvijek se tako bolno rastajemo. Nas dvije koje smo ništa jedna drugoj. Samo dvije žene vječno željne njegovog prisustva.

Uvijek se zbunim kad trebam objasniti tko mi je ta mala. Što bih trebala reći? Kćer nekoga tko nikad nije bio moj?

- Javi mi se kad stigneš - šapćem.

Smiješ se očima, baš onako kao i on. Sklanjaš mi veliku kovrču s lica.

- Hoću. Eh, da ne zaboravim, tata ti je ostavio šešir. Ne znam što ćeš s njim, ali inzistirao je da ti ga donesem. Ostavila sam ga na krevetu.

Mašem joj s ostakljenog balkona. Avion rula pistom. Nestaje u plavom.

Vozim se natrag.

Mansarda je sva u sjeni susjedne zgrade koja je nedavno niknula. Hladno mi je.

Ulazim u sobu. Na krevetu sivi šešir odudara od crne svilene posteljine.

- Uvijek ćeš imati svoje mjesto pod mojim šeširom - rekao si mi, prije trideset godina.

Nikad neću savladati tu lekciju ne-vezivanja, ne-posjedovanja, ne-željenja...

                  
Premještala sam šešir posvuda. Stajao je na vješalici u uglu, na polici, na fotelji, u ormaru...Nigdje nije pripadao. Znam ti bi se svemu tome smijao. Ostavio si mi šešir simbolično, ne zato da bih ga ja poput relikvije čuvala.

Na koncu sam ga odnijela u polje makova. Čekala sam da sunce prospe svoje ružičaste pramenove po crvenim cvjetovima, a potom odložila šešir na crvenicu.

Tu sam zapela, na vrhovima prstiju, zbunjena. Nisam više znala bosa hodati...kao da korake nikad nisam naučila...pa trebam novu koreografiju i novog učitelja...za ples po goloj žeravici... za ples po bodljikavoj žici... jer samba je utihnula i tvoji koraci se više ne čuju.