VREMENSKA KAPSULA Piše: Jelena Miškić
U Vukovaru je bablje ljeto. Sjedimo vani kćer koja je krenula u sedmi razred i rješavamo prvu zadaću iz kemije i ja koja imam ispred sebe ogromnu šaumšnitu za moralni back up. Preko ograde iz susjednog dvorišta dopire snažan miris kuhanoga octa, vrijeme je pripremanja zimnice, vrijeme uspomena.
Zadatak iz kemije kojeg moramo riješiti je napisati šest predmeta kemijske industrije koje bi pohranili u vremensku kapsulu. Neko vrijeme smo razgovarale o zadanoj temi i zajedničkim snagama napisale: 1. Led tenisice, 2. Mobilni uređaj, 3. Bočicu parfema, 4. Ogrlicu za buhe, 5. Fidgetspinner, 6. ...
Tu je moja kći rekla - knjigu.
Rekoh: "Draga moja, ali knjiga nije proizvod kemijske industrije...morat ćemo smisliti nešto drugo."
"Ali knjiga neće biti za pedeset godina" - samouvjerenost moje kćeri je maksimalna.
"Kako to misliš, neće biti knjiga za pedeset godina?!" - pomalo uzrujano reagiram i mjerim šaumšnitu.
"Naravno da će biti, vjeruj mi. Uvijek će postojati barem šačica onih koji će uživati u udobnom naslonjaču ili u nekom krasnom zelenilu, hladovini plaže koji će voljeti imati nekakav tekst na papiru, tj. u knjizi." - nastavljam.
"Ali zašto, ako imam mobitel? Šetam i hoću nešto pročitati, imam mobitel, što god poželim imam on line"- opet ta teen samouvjerenost.
"Zar ti nije lakše čitati na papiru?" - pitam.
"Ne."- kratko i jasno će dijete budućnosti.
"Ali ipak ćeš pročitati Šimićevu Dugu na papiru, zar ne?"- diplomatski priupitati.
"Ako inzistiraš" - značajno odgovori i zaključi tvrdoglavo - "ja ću napisati knjiga."
"Iako to nije to?" - zabrinuta sam.
"Vidjet ćemo za pedeset godina" - nasmije se, sretno i veselo zatvori bilježnicu jer je zadaća gotova i odskakuće sa slušalicama na ušima.
Ostajem sjediti u mirisu jesenjeg octa čvrsto odlučivši ne pripadati budućnosti.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.